Ribolov s obale

Prvi ribolovni pokušaji homo sapiensa datiraju iz vremena prije više od 100 000 godina. Sve što se u to vrijeme micalo predstavljalo je potencijalno kvalitetan obrok, tako da je, uz iznalaženje i upotrebu ostalih oruđa i oružja, ribolov, na sasvim logičan i običan način postao svakodnevna praksa ondašnjeg čovjeka. Crteži pećinskih ljudi i okamine pronađene među ostacima nastambi i ognjišta onog vremena jasno su svjedočanstvo povezanosti ljudskog roda s ribljim svijetom na relaciji lovac i lovina. Naravno, prvi su ribolovni alati bili primitivni, no veliki se dio tih alata do danas nije bitnije izmijenio. Koplje je izraslo u osti, luk i strijela u podvodnu pušku, pregrade od šiblja u vrše i mreže, dok je osnovni alat današnjih sportskih ribolovaca, udica, ostao manje-više isti. U prilog tome ide i najstariji nalaz udice koji datira iz vremena od prije 9000 godina, pronađen na prostoru današnje Palestine. I premda je u principu sve ostalo isto, potreba za neprekidnim usavršavanjem i iznalaženjem kvalitetnijih i boljih načina ribolova još je uvijek prisutna. Jedan od temeljnih razloga zbog kojih neprestano nastojimo usavršiti našu ribolovnu opremu je, svakako, stalno prisutna ljudska težnja za usavršavanjem, no ne smijemo zanemariti ni činjenicu da je more zapravo nama stran medij u koji možemo tek povremeno zaviriti. Iako je moderna tehnologija razotkrila jako puno detalja, koji su donedavno bili potpuna nepoznanica, vodeni je svijet još uvijek neistraženo carstvo tišine obavijeno velom misterije, u kojem je čovjek uvijek tako sitan, krhak i stran. Stalna istraživanja podmorja dio su života svakog ribolovca. I dok ronioci istražuju na najneposredniji mogući način, uranjanjem u podmorje i njegovim promatranjem, udičarima ne preostaje ništa doli iskustvo i umovanje, bilo vlastito, bilo tuđe, drage volje preneseno ili jednostavno ukradeno. Da li podlanici pustiti da odvuče metar-dva strune ili kontrirati odmah, i kako uopće znati da li je na udici podlanica ili kakva druga riba, uči se iskustvom i boravkom na moru. Naravno da i ovdje, baš kao i u svakoj drugoj školi, ima uspješnijih i manje uspješnih učenika, no u tome i jest draž ribolova koji je, čak i kad smo sami, svojevrsno natjecanje, makar sa samim sobom. Uloviti više, uloviti bolje – cilj je svakog ribolovca. I dok se ribolovom iz brodice mogu baviti isključivo vlasnici brodica i njihovi prijatelji ili gosti, obalnim se ribolovom može baviti doslovno svatko. Sve potrebno se može nabaviti u najbližoj prodavaonici ribolovne opreme (i to ne nužno za veliki novac), nakon čega je dovoljno otići na obalu, naješkati udice i izbaciti ih u more. No put od tog prvog koraka do cilja na kojem ribolovac, ne u svakom trenutku, ali u većem dijelu ribolova zna ili bar ispravno naslućuje što se s njegovom u more izbačenom udicom događa, jedna je poduža šetnja. Na toj se šetnji ribolovac upoznaje s priborom, vrstama riba i njihovim navikama, morskim i nebeskim mijenama, gdje postupno otkriva sebe u jednom novom svjetlu. I dok nad napetom strunom čekamo da riba koja je samo takla ješku pomamno proguta i ponese udicu, u nama se budi onaj pradavni lovac čijim venama teku plime, oseke i sva sjećanja pradavnih oceana u kojima je nekada davno začet život. I tada nam ne smeta ni sunce, ni kiša, ni vjetar… U tom trenutku postoji samo jedno – čovjek i riba.