Napisao i snimio: Anel Hadžić

Današnja prognoza bila je sve samo ne dobra. Šta god da otvorim od aplikacija, IstraMet, Aladin, itd, sve govori samo jedno, a to je nadolazeći kaos.
Svejedno nemam mira i vrtim se po kući. Gledam na jedan, drugi, treći prozor ima li sunca. Ima ga i nema ga…

Znam da živim u Pazinu, centar Istre, i nije baš da sam blizu mora pa da znam kakva je trenutna situacija, ali…
Iz prijašnjih iskustava znam da ako je mirno u Pazinu ne znači da će i na moru biti tako.
Rekoh – idem pa šta bude. Pribor u auto, kačim Bostona i gas!

Putem se vrijeme čini OK kao i na samoj poziciji. Gotovo da je bonaca, sunce prži, sparno poprilično.
Krcam pribor u brod , bacam Bostona u more i gas po drugi put. Stižem na poziciju, prvi zabačaj ništa. Gledam varku, nema trave ( super!).
Drugi zabačaj na 40-50 metara, 2-3 okretaja uz isti broj tvičeva i baaaammmm! Lijepi pljusak i kolobar na mjestu gdje je trenutak prije bila varka.
Zzzz-zzzzz-zzzzzz i nakon cca 4-5 minuta još jedna trica je u podmetaču! Aguglia Evo opet u glavnoj ulozi!

Rekoh si super, baš dobar početak, ali sparno je za poludit. Sav sam mokar od znoja nakon fighta, a nije uopće ni bio neki napor…
Nema veze, idemo dalje…

Bacaj, bacaj… Ništa se ne događa. Mijenjam par pozicija no opet ništa.

Nakon sat vremena lagano počinje vjetar, diže se more, u daljini žešće sivilo. Munje sijevaju, grmljavina još tiha…

Nailazim na mini feeding frenzy s manjim strijelkama. Prate Agugliu i lupaju je sa svih strana. Vadim jednu manju od same varke i odmah je vraćam…
Odustajem od ovih piranica jer to znači samo jedno – gubitak varke prije ili poslije. Nije vrijedno truda ni gubljenja vremena.

Mijenjam poziciju gledajući u nebo koje se sve više i više zatvara iznad mene.
Dobijam još jednu manju, a grmljavina sve glasnija. Štapovi kao antene, vjetar pojačao, more se uzburkalo, znam da sam na rubu ciklone…
Dosta je, ajmo pedala…

Diži Bostona na trailer, oprema u auto i pali kući dok nisam prosvijetlio od koje munje.
Putem ulijećem u tu ciklonu, u retrovizoru gledam kako mi kiša pere Bostona od soli i mislim si da li je sve skupa vrijedilo truda.
Je, kako da nije… Smiren sam, nema onog jutarnjeg nemira u meni, a trica ide sa mnom put Pazina…