Riba koja pliva po površini predstavlja neusporedivo lakši plijen od ribe ‘u pola mora’. Za razliku od situacije ‘u pola mora’, riba na površini je zapravo satjerana u bezizlaznu situaciju jer je površina mora u podmorju za nju zapravo nepremostiva prepreka, baš poput zida na suhome. Riba satjerana pred taj zid može se kretati samo u ravnini, a ne i u prostoru, što grabežljivcima osigurava vrlo lake obroke.

Cijelo mnoštvo predatora se rukovodi upravo takvom logikom, pri čemu im lov uglavnom bude okrunjen uspjehom. Tko god je s obale pažljivije promatrao jata gavuna, inčuna i ostale slične sitne ribe, mogao je vidjeti da se ta riba nikad ne kreće na samoj površini, poput primjerice cipla, već da plivaju uglavnom u zoni metar-dva ispod površine, što im s obzirom na njihove dimenzije u slučaju napada predatora ostavlja dovoljno manevarskog prostora za pokušaj uspješnog bijega.

PRVI IZBOR – ZARA

Mnogi varaličari izbjegavaju lov na površini iz jednostavnog uvjerenja da su predatori vezani uz dno. No pravilnim vođenjem varalice i najsitiji predator će se dignuti do površine, ako ne zbog gladi, a ono da otjera iritantnog uljeza.

Na mjestima na kojima vrebaju lovci poput ušata, lokardi ili brancina, svaki gavun koji završi na površini provocira napad, pri čemu 99 posto tih napada završava kobno po zalutalu ribu. Takvih je primjera mnogo, od onih dnevnih napada nedoraslih iglica, preko palamida i luceva do tuna koje proganjaju srdele i ostalu sitnu plavu ribu po površini.

Premda se u zavisnosti od terena i lovine te trenutnih vremenskih uvjeta, u površinskom spinningu mogu primijeniti različite varalice, jedna od najlovnijih za takav oblik lova je definitivno zara. Ta površinska plivajuća varalica suzoliko ribolikog oblika, poprilično jajoliko konstruirane glave koja preko laganog konusa gotovo pravolinijski prelazi u jednako jednostavan repni dio, nema nikakav stabilizator, a naoružana je uglavnom s dvije trokuke udice montirane na prvoj trećini, gledano od glave prema repu, s donje strane i na samom kraju.

Uz adekvatan pribor, bacačku upredenicu, spinnerski štap i rolu ove se varalice unatoč relativno skromnim dimenzijama mogu izbaciti vrlo daleko. Padanjem na površinu zauzimaju položaj u kojem su do pola uronjene u more, s tek malo prema dnu nagnutim repnim dijelom.

TRI PUTA DUŽI PUT

Ako bi ih povlačili pravolinijski, prolazile bi kroz vodeni film bez urona, ali i bez prskanja koje je svojstveno popperima. Zato ove varalice najčešće i povlačimo, pasioniranim varaličarima jednom od najdražih, vrlo provokativnom tehnikom povlačenja poznatom kao walk the dog ili ‘po naški’, prošetaj psa.

Premda se može loviti i najlonskim monofilom, puno je praktičnije to raditi s upredenicom, iz vrlo jednostavnog razloga. Naime, zbog neistezljivosti tako svojstvene upredenicama, ribolovac u svakom trenutku ima potpuni nadzor nad varalicom, što je kod ove tehnike jako bitan detalj. Dakle, nakon što je varalica zabačena i struna potpuno poravnata, štapom čiji je vrh oboren prema dolje, izvode se lagani trzaji, svaki sljedeći u drugu stranu, jedan u lijevo, jedan u desno. Ti trzaji su kratki, a struna je pritom cijelo vrijeme napeta. Višak strune koji se pojavi nakon svakog trzaja treba popratiti okretom ručice pazeći pritom na zlatno pravilo spinninga – rola tijekom ovakvog povlačenja varalice samo skuplja višak strune, dok se povlačenje izvodi isključivo pokretima štapa i to iz ručnog zgloba.

Ovakvim povlačenjem varalica se po površini kreće u cik-cak liniji. Pokrete treba uskladiti tako da se varalica u jednom trzaju pokrene tek manje od desetak centimetara. Na taj se način stiče dojam da rep gotovo stoji u mjestu dok se samo glava šeta lijevo desno. Osim toga, uz ovakvo povlačenje varalica prelazi do tri puta dulji put nego što bi ga prešla u pravolinijskom povlačenju, pri čemu u lovnoj zoni ostaje i tri puta dulje. Naravno, i u ovoj se tehnici povlačenja mogu praviti povremene stanke, no ipak ne dulje od petnaestak sekundi.

DRAMA NA POVRŠINI

U zavisnosti od očekivane lovine, mogu se povlačiti sasvim male varalice dužine pet, ali i one velike, duže od dvadeset centimetara. Važno je samo da ostatak pribora bude usklađen s veličinom varalice i naravno, očekivanom veličinom ribe koju lovimo.

Napad na varalicu tijekom povlačenja walk the dog tehnikom je uvijek dramatičan. Riba u pravilu varalicu napada vrlo eksplozivno pokušavajući je trenutno odvući dalje od obale ili barem u stranu. Kontre uglavnom nisu potrebne jer je otpor zategnute strune dostatan za kvalitetno kačenje, tako da promašaja zapravo i nema.

Iako se ovom tehnikom mogu loviti svi morski predatori koji preferiraju lov površinske ribe, tehnika walk the dog kao da je kreirana upravo za brancina koji ovakvim kretnjama ne može odoljeti.