Deni Dilberović je ribolovac koji je imao tu sreću da dobije ribu upravo kad je ozbiljno premišljao da li da ostane ili da se vrati kući. I što je najljepše, riba je varalicu pokupila u propadanju.
Istina, to je bio tek manji dio posla jer je ribu trebalo izvući vani.
Evo što nam je Deni ispričao o tom svom doživljaju:
– Nakon tjedan dana apstinencije od shore jigginga, počela me hvatati kriza. Prvo su me obaveze spriječile u petak, zatim kiša u subotu, a onda žena u nedjeljno jutro, tako da je nedjeljno popodne bilo zacrtano za odlazak.
Puhala je jaka bura, pa odabirem poziciju na kojoj prije nisam bio, a koja je zaštićena od bure. Prijatelj pita:
– Nije valjda da ideš sam?
Rekoh:
– Idem.
Kaže on sarkastično:
– Jako pametno…
Dolazim i gledam more.
Bijeli se od juga koje je udaralo prethodnih dana, adrenalin skače na 100. Promjena na buru značila je da neće biti vjetra i da će more biti u top stanju, ali ovakvo stanje nisam očekivao. Cilj je bio uhvatiti dva sata prije visoke popodnevne plime i ostati do njezinog vrhunca u 15 sati, ne bih li uhvatio promjenu kurenta jer je ciljana lovina bila kirnja.
Dolazak u 13 sati na poziciju i odmah počinjem s manjim jigovima, čisto da ispitam kako se kurenat kreće. Relativno brzo dobijam sitnu ribu s dna, pretpostavljam pauka, što ne bi bilo dobro jer bi značilo da je dno pjeskovito.
Međutim, vadim pirku, a kasnije i kanjca, što je znak da je dno pri vrhu zabačaja stjenovito. Odlično! – priča nam Deni.
– Međutim, akcija staje, a vrhunac plime se bliži.
Prebacujem se na legendarni Black Minnow, potez očajnika da dobijem oboritu ribu, ali prosjak ne bira.
Osjetim udarac bez kačenja i slabiju vibru. To znači da je repić nestao, tj. otišlo je 6 eura. Nakon 15 minuta, ista stvar.
Sunce udara u glavu, volja mi opada, a i počinje me boljeti glava.
U idućih pola sata četiri silikonca su mi pregrižena točno ispod udice.
Ostao mi je još samo jedan adut – Black Minnow veličina 5, kaki dekor.
Odem malo lijevo, nekih pedesetak metara i hodajući tako isfrustriran pomislim kako ovo stvarno nema smisla.
Nosim masu opreme, hodam po stijenama gdje svaki pogrešan korak može biti koban, izgubim još četiri repa silikonca, ubije me sunce…
Rekoh, ne bih ovdje došao ponovo, ni da mi sada udari veliki zubatac – nastavlja Deni.
– Dolazim lijevo, zabacujem daleko ispred, sjedam i razmišljam što mi ovo treba.
Polako zatvaram špulu i krećem voditi.
Međutim, odmah nakon sekunde vidim da je nešto pokupilo varalicu u propadanju i smjestilo se uz stijenu, jer pri prvom povlačenju osjetim da je riba već u stijenama.
Adrenalin me udara.
Nisu to bili tipični brzi udarci zubaca, već nešto tromije, ali iznimno jako, ponašanje tipično za kirnju.
Mislio sam da je ušla u rupu, gotovo je, ali sljedećim pumpanjem izbacio sam je van.
Budući svako ovakvo čupanje potencijalno oštećuje predvez, gubio sam nadu, misleći da će puknuti.
Međutim riba se počela dizati s dna. Trenutno osjećam olakšanje.
To je bio znak da je mjehur već izašao i da je riba u stanju smušenosti.
Sve što je trebalo sada, je ostati sabran i odraditi završnicu kako treba – priča nam Deni dalje.
– A onda na površini iznenađenje!
Kad je isplivao, prvo što mi je palo na pamet bilo je da je prevelik da ga vadim štapom.
Jedina opcija bila je kročiti nogama u more i izvaditi ga za škrge.
Na predvez nisam htio dizati jer bi mogao iskriviti udicu ili puknuti ako je zakačena epidermalno.
Kad je izašao, nisam mogao vjerovati da je sve prošlo kako treba.
Obuzela me neka mješavina ushićenja i sreće.
I izgleda da ću morati opet doći na ovu poziciju na reprizu, pa neka boli i glava, i noge, i novčanik. Tko to može platit?
Pošaljem frendu sliku i napišem:
– Jako pametno, ha?
A od opreme sam koristio štap Zenaq Muthos Sonio 100 m, rolu Shimano Saragosa 6000, upredenicu Varivas Avani Casting PE 2.5 te FC FXR 0,57 milimetara – ispričao nam je Deni Dilberović.
A svi koji žele vidjeti kako je ta borba izgledala to mogu vidjeti ovdje.
