Jigging je ribolovna tehnika kod koje se skokovitim trzajima udice, odnosno varalice pokušava isprovocirati riblji napad. Premda je na slatkim vodama odavno prisutna, na moru se pod tim nazivom počela primjenjivati prije nekoliko godina. Naravno, za to su zaslužni u prvom redu inovativni japanci koji su osmislili sve potrebno, od najsitnijih dijelova opreme, preko nekoliko verzija izvođenja same tehnike do konačnog naziva. Na našem su se moru pojavili najprije s vrlo atraktivnom i fizički zahtjevnom tehnikom koju su nazvali vertical jigging.

Princip lova ovom tehnikom je nakon što se usvoje osnovni pokreti za vođenje varalica zapravo vrlo jednostavan. Teška metalna varalica se spušta okomito ispod barke te se nakon što dosegne dno ili lovnu dubinu, skokovitim pokretima štapa sinkroniziranima s namatanjem strune na rolu podiže prema površini. Ovakav je način lova prvenstveno namijenjen krupnoj plemenitoj lovini poput zubaca ili gofa, ali se osim te dvije ciljane vrste uspješno mogu uloviti i palamide, lucevi, lokarde, skuše, šaruni, ušate…

Nažalost, cijeli je program ribolovne opreme vezan uz ovu tehniku poprilično skup pri čemu je nezaobilazna stavka i posjedovanje plovila i skupe elektronske podrške u obliku kvalitetnog sondera posljednje generacije čime je broj ribolovaca koji se bave vertical jiggingom poprilično reduciran.

Srećom, japanci nikada ne miruju, barem kada je ribolov u pitanju. Posljednja inovacija koja se još uvijek dorađuje, a koja je kod naših sportskih ribolovaca naišla na neočekivano dobar prijem je obalna verzija vertical jigginga nazvana, a kako drukčije nego shore jigging.

OSNOVNA OPREMA

Princip lova je jednostavan. Nakon što se varalica izbaci u more, privlači se obali skokovitim trzajima, uz povremen kratkotrajne zastoje, brže, sporije… Budući da je u pitanju metalna varalica koja tone brže od bačenog kamena lov ovom tehnikom je najblaže rečeno vrlo dinamičan.

Štap za shore jigging mora biti dovoljno žilav i jak da može podnijeti naprezanja koja nameće ova tehnika, u prvom redu snažne udare do kojih dolazi pri svakom trzaju štapa tijekom vođenja varalice, a onda svakako i otpor koji pruža zakačena riba. Štap mora istovremeno biti i dovoljno elastičan kako bi se kompenzirala neistezljivost upredenice koja se u ovoj tehnici koristi kao osnovna struna. Naime, kada bi štap bio nesavitljiv i neelastičan, u trenutku ribljeg napada, najvjerojatnije bi došlo do pucanja nekog segmenta opreme ili trganja tkiva na mjestu kačenja što bi svakako rezultiralo gubitkom lovine, a onda vjerojatno i dijela opreme. Zbog svega toga su performanse štapa u startu stavljene u vrlo uske gabarite.

Štap za shore jigging  je naravno, spinnerski, ne nužno s oznakom shore jigging, no svakako gramažom adekvatan opterećenjima koja nosi ova tehnika. Nekakva zlatna sredina bi se kretala od 2,70 do 3 metra dužine i  50 do 100 grama težine izbačaja. S takvim se štapovima sve teže varalice bez ikakvih problema vode željenom putanjom i načinom pri čemu u trenutku kačenja ribe do izražaja treba doći sva rezerva elastičnosti blanka.

Uz takav štap ide i adekvatna spinnerska rola. Nažalost jeftini modeli u ovakvom ribolovu ni ‘pod razno’ ne prolaze test izdržljivosti. Prilikom odabira role treba imati na umu činjenicu da će odabrana rola biti izložena izuzetnim naprezanjima zbog konstantnog rada uz konstantno opterećenje.

U usporedbi s većinom ostalih tehnika kod kojih je rola u principu opterećena samo tijekom izvlačenja lovine, kod shore jigginga nakon svakog zabačaja počinje trzanje varalice pri kojem je svaki segment role pod velikim i stalnim opterećenjem. Statistički gledano, spinnerska je rola kroz sat vremena lova u prosjeku aktivna preko 40 minuta dok se u nekoj drugoj tehnici, primjerice kod ribolova na fermu, rola aktivno koristi rijetko kada duže od 15 minuta i to nikada u cjelovitom intervalu.

Premda se mogu koristiti i manji modeli, prednost bi ipak trebalo dati većim modelima kakve su primjerice role s oznakom barem 5000 .

UPREDENICA ZA PRECIZNO VOĐENJE

Upredenica za shore jigging bi također trebala biti visokokvalitetna. Zbog dinamike ribolova će lošije verzije vrlo brzo pokazati sve svoje loše strane. Iscufana i neravnomjerno stanjena upredenica ima daleko manju nosivost od deklarativno očekivane što je zapravo noćna mora svakog ozbiljnijeg ribolovca. Zato je to dio opreme na kojem se ne bi smjelo štedjeti.

Premda je upredenica savršena struna za precizno vođenje varalice, mnogi ribolovci koriste najlonske monofile i to u većini slučajeva zbog znatno pristupačnije cijene. Nažalost, korištenje najlonskih monofila u tehnici shore jigging bitno utječe na kvalitetu prezentacije. U prvom redu, da bi se ostvarila potrebna nosivost sistema, mora se koristiti struna promjera barem 0,35 milimetara, što je u usporedbi s dvostruko tanjom upredenicom bitna razlika. Vođenje varalice predebelom strunom bitno utječe na njenu akciju i ponašanje pod morem. Osim toga, deblja struna uvijek stvara veći otpor zbog čega je, pogotovo kod lova na većim dubinama, nemoguće izbjeći ‘trbuh’ što opet rezultira kašnjenjem u kontaktu s varalicom, a samim time i kašnjenjem kontre u trenutku ribljeg napada na varalicu.

Predvez bi također trebao biti najkvalitetnijeg fluorokarbona promjera ne ispod  0,35 milimetara. Iako se kvalitetan spoj predveza i osnove može ostvariti preko klasičnih čvorova, puno je bolje koristiti zogulin kojim će se eliminirati sukanje do kojeg neminovno dolazi u radu  sa shore jigging varalicama.

JIGOVI

Varalice za shore jigging nisu komplicirane izvedbe. Najčešće izvedbe podrazumijevaju riboliko metalno tijelo s dvije integrirane alkice smještene na krajevima varalice. Zavisno od proizvođača i njegove maštovitosti različito su obojane, najčešće holografskim tehnikama. Na prednjoj su strani, koja se vezuje za predvez, najčešće nalijepljene i oči kako bi simulacija ribe bila što vjernija dok je na stražnjoj alki, preko split ringa, postavljena trokuka udica, veličine primjerene veličini varalice.

Pojedini ribolovci postavljaju assist udicu i na gornju alku kao kod klasičnog vertical jigginga čime povećavaju šanse za kačenja. Naravno, pritom treba paziti na veličinu udica kako se ne bi poremetilo vođenje i željena i očekivana akcija varalice.

Iako skoro svaka ozbiljnija prodavaonica ribolovne opreme u svojoj ponudi ima jigove namijenjene upravo ovoj tehnici, jednako dobro mogu poslužiti i klasični pilkeri izduženih oblika s hologramskim elementima dok su na nekim terenima bez zadjeva primjenjive i najlakše kabura i inchiku varalice kao i razne žlice ili kastmasteri.

LOŠE IMPROVIZACIJE

Mnogi ribolovci ne želeći potrošiti novac pokušavaju kalkulirati s postojećom opremom pri čemu su najčešće kalkulacije vezane uz oštećene wobblere koji su igrom slučaja ostali bez kljuna. Istina je da tako oštećeni wobbleri ako se opterete nekakvim olovnim opterećenje lijepo tonu, no njihova je akcija tijekom povlačenja u pravilu kontraproduktivna. Njihovo će kretanje definitivno privući ribu, ali će u konačnici u 90 posto slučajeva napad izostati jer se u svakom zastoju takav wobbler, čak i suspending verzija, ponaša vrlo neprirodno pri čemu ne treba smetnuti s uma da su velike ribe postale velike zahvaljujući upravo svom oprezu i podozrivosti.

No isto tako valja istaknuti da često ni skupe varalice nisu uvijek najbolji izbor. Tako se primjerice kod svojevremeno vrlo reklamirane i razvikane varalice Maria Mucho Lucir boja u kratkom vremenu oguli nakon čega i najjeftinija varalica postaje daleko bolja i lovnija od nje.

Veličinu i težinu varalice treba prilagoditi daljini izbačaja i dubini, te očekivanoj lovini. Ukoliko su nam cilj pauci i pirge, tada ćemo raditi s najmanjim i najlakšim jiggovima do 20 grama težine, no ukoliko su na meti velike palamide tada se ni sa stogramskim varalicama ne može pogriješiti. U prosjeku se ipak lovi sa jiggovima težine između 30 i 60 grama.

Izbor boje je uvjetovan lovinom ali i vremenskim uvjetima. Tako po vedrom vremenu valja rabiti srebrne i bijele inačice, dok su po oblačnom vremenu najlovnije varalice zlatne, žute i pink boje.

KAD MORE KUHA

Pronalazak ribolovne pozicije pogodne za shore jigging nije težak posao. Idealna je situacija u kojoj more kuha od ribe. Nažalost, na našoj su obali takvi prizori izuzetno rijetki. Pri izboru pozicije se najčešće morate pouzdati u vlastitu prosudbu temeljnu na iskustvu i znalačkom pregledu terena. Tereni pogodni za lov shore jiggingom su svakako strme stjenovite obale koje se u podmorju ruše na barem petnaestak metara dubine. Uz pravu opremu se na ovakvim terenima u kratko vrijeme mogu polučiti izvrsni rezultati.

Naime, na takvim je mjestima uz samu obalu dno rijetko gdje ravno, pjeskovito ili muljevito već je u pravilu nepravilno, zatrpano odronjenim stijenama i kamenjem što je idealno stanište za većinu ribljih vrsta, a posebno za predatore koji i jesu osnovni cilj lova ovom tehnikom. Takve ćemo terene lako naći duž cijele naše obale. Naravno, u izboru ne treba ni pretjerivati. Tako primjerice, lov shore jigging tehnikom na vanjskoj strani Dugog otoka gdje se stijene gotovo okomito ruše na dubinu od 60 metara, premda su ulovi po nekakvoj prosječnoj statistici i mogući, realno gledano baš i nema previše smisla. Mjesta na kojima dubina uz samu obalu ne prelazi 25 metara te se od obale postepeno spušta pruža najveće izglede za kvalitetan ribolov.

Jednako su tako pogodne i vanjske strane lukobrana izložene valovima s pučine, ali i uređene ozidane obale uz koje je dno dovoljno duboko i uz koje, naravno, ima ribe.