Vrijeme nam nije bilo naklonjeno kao ni u nekoliko prethodnih pohoda, tako da smo obojica, sumnjičavo pogledavajući prema nebu, pokušavali pretresti grijehe unatrag nekoliko godina i shvatiti razlog nenaklonjenosti Svevišnjeg i meteoroloških portala. Oblaci su se masno vukli obećavajući poplavu širih razmjera.

KIŠNE KAPI

Bio je kraj devetog mjeseca i bilo je još toplo. Do nas su doprli glasovi o nevjerojatnim ulovima ispod starog mosta. Znam, znam… Svi nevjerojatni ulovi uglavnom i jesu nevjerojatni, ali – nikad se ne zna! Do restorana na masleničkoj strani starog mosta stigli smo brzo, uz proročanske zvuke pjesme Rain drops. Cesta je bila suha, ali još dok smo vadili opremu iz mog prastarog Golfa, počelo je roskati. Samo smo se pogledali i navukli kišna odjela. Spust je bio lagan u poznatoj cik-cak liniji, no pod punom ratnom spremom. Ne treba ni govoriti da je kišica prestala i sunce ugrijalo čim smo stupili na stazu. Došavši do mora bili smo mokri od znoja. Svukli smo kišna odjela i kiša je, naravno, odmah počela padati. Denis je prvi glasno izgovorio zajedničku misao:

A da se vratimo kući?

GEM, SET, MEČ

Betonirano-kameni podij je bio kao i uvijek dovoljno prostran, tako da smo se brzo smjestili i zabacili ferme u more, podesili kočnice i sasvim se ugodno počeli smrzavati gledajući kako se najloni šetaju malo lijevo pa puno desno, onda opet puno desno pa još više lijevo… Sunce je bilo negdje daleko iza, sad već potpuno crnih oblaka koji su se uporno cijedili po nama, a bura je hvatala zalet. Iako smo bili toplo odjeveni, sinkrono smo drhturili. Sjetio sam se priča, u kojima ribolovci zorom lože vatru pred šatorima. Letimičan pogled po obali obrasloj škrtim, kržljavim grmljem i dobro razvijenim lišajevima trenutno me vratio u stvarnost.

Dakle, relanost je bila surova jednako kao i krajolik. Plovkom nije bilo moguće loviti zbog vjetra i kurenta zbog kojeg smo se osjećali kao da lovimo na rijeci. Riba je, ako je ribe uopće bilo, mogla biti na dubini tek preko deset metara. Odlučili smo se za klasičan beach ledgering pristup – na kraju olovnica od 60 grama, a nad njim vezane dvije udice na brcima od 15 centimetara, Ješka – dagnja. Prvi je ulov Denisov.

– Škartoc! – vikne, ponosno pokazujući ribu i u nastavku doda:

– 15 : 0!

Često smo to radili. Lovili bismo i takmičili se bodujući ribe kao da igramo tenis. U kratkom vremenu me skoro potpuno porazio. Bilo je 4:2, i to u gemovima, za Denisa. Nevolja je bila samo to što je sve bodove skupio isključivo škartocima.

Prste gotovo i ne osjećamo. Razmišljam o vlastitoj škrtosti. Mogao sam i kupiti te neoprenske rukavice. No gdje bih ih držao kad ne lovim. Mirisi u ribolovu su u pravilu ugodni i tako dobri, ali u stanu…

ČUDA IPAK POSTOJE

Gledam Denisa. Zabio je štap u nosač i sada štap lovi sam. Šake je nekako zavukao pod kišno odijelo i grije prste. Licem mu se razlijeva izraz blaženstva. Razgovor je postao naporan jer moramo vikati. Kiša s vjetrom tako šuška po nama da se svi pokušaji normalnog razgovaranja pretvaraju u urlanje. Svi vjetrovi se negdje rađaju, a bura koja je nas dvojicu toga dana peglala, rađala se nekih petnaestak metara dalje od mjesta na kojem smo lovili. Kiša je i dalje padala, a mi smo i dalje izvlačili škartoce i samo škartoce. Kad smo došli do kraja drugog seta Denis je bez riječi počeo sklapati opremu. I meni je bilo dosta.

Za manje od dvadeset minuta smo se penjali dok nas je bura pokušavala najkraćom prečicom vratiti do mora. Most je bio zatvoren za autobuse i tegljače, no mi smo se uspjeli probiti šetajući poput mojih fermi, lijevo–desno po cesti. A onda se dogodilo čudo. Vjetar je stao, oblaci se razišli i što je najvažnije prsti su se ugrijali. Bilo je oko jedan sat popodne kad smo ugledali tablu na kojoj je pisalo Suhovare.

Žmigavac lijevo i pravo u Bašticu pa na Vlačine. Tehnika plovak,  ješka kruh, a lovina – babuške. Nastavili smo igrati meč započet na Maslenici. Rezultat je bio poprilično izjednačen s mnoštvom produžetaka. A kad sam uveče došao kući bolja polovica me puna nade upitala:

– I onda… Što si ulovio na Maslenici?

– Ma ništa osobito… Samo babuške…