Piše: Josip KUMBURIĆ
Dva cima štapom i ide griz, ali još veći i snažniji od prethodnog…
Aktivnim ribolovom se bavim unazad tri godine i mogu reći da je to baš postala moja strast, no ovom ću prilikom podijeliti samo neke svoje ulove i iskustva koja su se dogodila od travnja ove godine sve do sada.
Od tehnika koristim samo varaličarenje, ponekad spin, a najčešće shore jigging.
Volim ovu disciplinu jer zahtijeva visoku fizičku spremu, avanturistički duh te poznavanje mora. Ova godina je bila posebno dobra što se tiče lova na zubace.
Nakon što se otkrije pozicija, a što zahtijeva hodanje kilometrima po grotama i nepristupačnom terenu, ostaje strpljenje i isprobavanje raznoraznih uvjeta na moru te prezentacija jigova. Najčešće se budim dva sata prije zore tako da sam onih zadnjih pola sata mraka na poziciji i tada kreće pretraživanje terena.
Iako je jedino pravilo da pravila nema, najčešće se ulovi ostvare u ranim jutarnjim satima.
Naime, dosta ih je uhvaćeno u neuobičajeno i neočekivano vrijeme bez obzira na plime i oseke. Prvo sam to pripisivao sreći, no kako su takvi ulovi postali češći, shvatio sam da je teško tražiti pravila na moru već tamo treba samo biti i saživjeti se s njim.
Dakako, mutno more, vjetar i plima definitivno povećavaju šansu za dobar ulov.
Od opreme koristim dvije varijante, lakšu do 80 grama te težu do 120 grama.
Role su uvijek Shimano gdje ispod Saragose ne idem u veličini 6000.
Jigova stvarno ima raznoraznih vrsta i svi su oni lovni, ali morate sami otkriti što vama osobno najviše odgovara.
Ja koristim najčešće jigove od 60 do 80 grama s obzirom na dubine, često prisutan vjetar te kurente.
Također je bitno da imate što više zabačaja tijekom izlaska jer aktivnost ribe jako kratko traje, pogotovo ljeti.
Vrlo bitna stavka ovog načina ribolova su i pošte.
Ako nemate poštu koja krije zubace, cijela priča je poprilično frustrirajuća, zamorna i skupa.
Na primjer, na području Primorsko-goranske županije za sada imam šest pošti za koje znam da drže zubace, no ni to mi ne garantira ulov svaki izlazak.
Za ovu disciplinu morate voljeti izazove te vam ulov ne smije biti prioritet.
U suprotnom ćete brzo odustati.
Samo upornost i strpljenje se nagrađuju.
Na primjer, moj zadnji ulov je ostvaren na poziciji gdje je dubina bila otprilike 50 metara, na 20 metara od obale, uz lagano jugo.
Prvih sat vremena bacanja se nije događalo ništa i to je trenutak gdje morate biti sigurni u sebe jer se u protivnom krenete propitivati radite li nešto krivo, dok ste istovremeno sigurni da na poziciji ima ribe.
Nakon tih sat vremena, negdje oko šest sati ujutro, osjeća se prvi udarac na otprilike 15 metara dubine, poprilično blizu obalne linije.
Udarac je jak te se na štapu osjeti snažno udaranje glavom.
Odmah znam da je car i shvaćam da je dobar komad.
Prvu minutu ga doslovno ne mogu pomaknuti, ali ne dozvoljavam ni njemu nekakve duže bjegove jer znam gdje će završiti.
Kočnica je u tvrdo, a Gossen PE#3 i Seguar FXR od 0,57 milimetara mi to dozvoljavaju.
Nakon što je popustio, kreće brzo izvlačenje gdje je imao još par pokušaja bijega, no bezuspješnih.
Naposljetku, eto ga pod nogama.
Predivna, moćna riba od 7 kilograma.
Slijedi prihvaćanje, a potom i urlikanje na stijeni od sreće.
Unutar dvije minute je on bio vani, a ja nisam previše gubio vrijeme te bacam još jednom paralelno s obalom jer vidim da im je krenula gozba i to očito blizu obale.
Dva cima štapom i osjetim još jedan griz, no ovaj je pak još veći i još snažniji.
Jednako kao i s prvim, krenem s izvlačenjem na isti način i taman kad sam ga ugledao, oslobađa se udice i maše mi.
Po mojoj procjeni je imao blizu 9 kilograma.
Nakon toga još jednom zabacujem.
Jig staje u propadanju, osjetim manji otpor i na suho izlazi manja kirnja zlatica koja je, dakako, puštena.
Nakon toga imam još jedno bacanje i dobijem kanjca kojeg također vraćam.
Dakle, u tih pet minuta je svako bacanje bilo prepuno akcije.
E sada, treba dočekati i pogoditi tih ključnih pet minuta.
Naravno, poslije toga slijedilo je tri sata bacanja gdje se nije dogodilo ništa osim predivnih vizura, galebova te pravog mediteranskog raja.
Još bih i spomenuo da me more jedno jutro nagradilo i sa sredozemnom medvjedicom koju sam ugledao u južnoj Dalmaciji, u široj okolici Drvenika u pet sati ujutro.
Gledao sam ju 5 minuta kako se igra i zaranja, a jasno, baš kad ne treba, mobitel mi je bio 50 metara dalje.
Kada sam krenuo po njega, primijetila me i pratila s oprezom.
Uspio sam doći do mobitela i taman sam snimio njen zadnji zaron.
Predivno!
Uživajte na moru, čuvajte ga, vraćajte nedorasle primjerke pa vratite i kojeg kapitalca neka prenese svoje gene za dalje.
Rogi!
