Pješčane su obale na našoj, istočnoj strani Jadrana relativno rijetke. Najčešće se radi tek o izoliranim uvalicama čije je dno zbog specifičnog strujanja ispunjeno pješčanim talogom. No na nekim je pozicijama taj pješčani talog velik i širok, tako da podsjeća na one, svim  surferima drage oceanske plaže.

LAGUNARNO DNO

Riblje vrste koje nastanjuju taj dio podmorja nisu udičarima toliko zanimljive kao one vrste koje nalazimo na kamenu, što nipošto ne znači da na pijesku nema života ili još gore, ribolova. Naravno da ga ima, samo ga treba znati potražiti i iskoristiti.

Na našoj obali možemo u principu naići na dva tipa pješčanog dna.

Prvi je lagunarni, ravan, bez znatnijih oscilacija u promjeni dubine, i nalazimo ga najčešće na plitkim zavučenim terenima gdje kurenti i vjetrovi nisu izraženi. Na takvim terenima je pješčani nanos često miješan sa šljunkom i sitnijim kamenjem. Razlog tome je upravo izostanak snažnih strujanja koja formiraju i oblikuju pješčano dno. Na ovakvim se terenima taj proces odvija znatno sporije nego na izloženim obalama. Nakon prvog plitkog kamenito-pjeskovitog pojasa koji završava na rubu zone plime i oseke, nastupa pješčana zaravan, koja nakon što postepeno dosegne dubinu od nekih pet do sedam metara prelazi u gotovo potpuno ravno pješčano dno, pri čemu je kut pod kojim ‘tone’ blag i gotovo neprimjetan.

Na takvim terenima, na krajnjem dometu ribolovnog pribora, dubina rijetko iznosi više od 12 do 15 metara. Dno je jednolično sivo, nastanjeno mahom trpovima, zvjezdačama i nižim beskralježnjacima. Otvori u pijesku odaju školjkaše i crve, a udubljeni prugasti tragovi rakove samce i volke. Tek rijetke skupina kamenja, livada posidonije ili purića, kakva olupina ili neki drugi otpad poput odbačene automobilske gume, a što nažalost nije nikakva rijetkost, izvrsno su sklonište u tom ogoljenom podmorju koji ribe itekako koriste. Zabacivanje pribora u neposrednu blizinu takvih zaklona u pravilu rezultira ulovom. Otkriti takva ‘hot-spot’ mjesta može se na dva načina – ronjenjem ili sondiranjem pomoću olovnice.

PUSTINJSKI KRAJOLICI

Na drugom tipu terena kurenti i vjetrovi imaju presudnu ulogu u formiranju konfiguracije dna. Za razliku od prvog na kojem se još i može naići na poneki kamen ili zarašteni dio dna, na ovom drugom je pijesak koji se neprestano seli i premješta, prekrio i obrisao sve alge, trave i kamenite površine. Na takvom dnu kurenti i sila vjetra neprestano oblikuju i transformiraju dno. Taj je proces jednak onome koji oblikuje dine u pješčanim pustinjama. Pa iako se podmorski krajolik neprestano mijenja, neke zakonitosti u tome ipak postoje.

Nakon beživotnog uzbibanog pojasa koji se uglavnom proteže na nekih desetak metara od obale, nailazimo na nešto mirnije i tvrđe dno. Na ovom se dijelu mogu vidjeti male piramide tamnijeg pijeska s rupicom u sredini. Te piramide formiraju školjkaši izbacujući pijesak iz dubljih slojeva na površinu. Dubina u tom pojasu oscilira no rijetko kada prelazi tri metra, da bi se nakon izvjesne udaljenosti od nekih 80 do 100 metara od obale ponovo smanjila, nerijetko do dubine i ispod koljena. Nakon tog ‘pješčanog vala’, dubina se naglo, pod relativno oštrim kutem povećava. Uz malo sreće, negdje prije krajnje granice dometa našeg ribolovnog pribora, dubina bi trebala naglo strmo pasti.

Prije tog finalnog obrušavanja dna najčešće se nalazi lagano izdignuće poput grebena. Neposredno iza tog pješčanog grebena, strujanje je konstantno, bez oscilacija, a dno ujednačeno, mirno i stabilno, nerijetko posuto oskudnim livadama purića. I upravo na tom vanjskom rubu mogu se pronaći krupniji primjerci riba.

BROJNE VRSTE

Iako se pješčano dno na prvi pogled čini pustim i beživotnim, to nije tako. Vrste koje nastanjuju more nad pješčanim dnom brojne su. Ponajprije valja spomenuti tipične ribe dna. To su u prvom redu glavoči, listovi, iverci, pauci, gušteri, čače i neke vrste raža. Te su vrste životnim navikama i ishranom u potpunosti ovisne o pješčanom dnu. Većina ih se ukopava i na taj način iz zasjede vreba svoj plijen. Bojom i oblikom tijela savršeno se uklapaju u okoliš tako da ih neuvježbano oko teško može uočiti.

Od plemenitije lovine na pijesku su najbrojnije ovčice koje neumorno ruju u potrazi za hranom, a bez obzira na izostanak uobičajenih školjkaša poput daganja i kamenica, ni podlanice nisu rijetkost. Svojim snažnim vilicama pronalaze volke i druge mekušce iz površinskog sloja pijeska.

Premda nisu temeljno vezani uz pješčano dno, ni arbuni nisu rijedak ulov.

Ukoliko postoji i najmanja količina raslinja, tu ćemo pronaći špare, a uz njih i svu silu riba iz obitelji labrida. Nažalost, ove posljednje su u ribolovu na pješčanom dnu, prvenstveno zbog svoje nedoraslosti, samo smetnja.

Ribe koje ispunjavaju srednji sloj mora, ili bi bilo pravilnije reći donju trećinu vodenog stupa, mnogim su udičarima, posebno natjecateljima, vrlo zanimljive. To su ponajprije girovke – gira oštrulja i oblica, te modraci i bugve koje nerijetko formiraju velika jata koja se ponekad protežu i pod samu površinu.

Od površinskih vrsta često se može naići na ciple u manjim jatima, dok iglice i brancini krstare u potrazi za neopreznim ribama. A ako je dovoljno duboko, nije isključen ni ulov većeg šaruna.

KLASIČNI PRISTUP

Sistemi za ribolov nad pješčanim dnom su brojni, pri čemu su najlovniji surferski predvezi među kojima je najkorišteniji klasični predvez s tri prame i olovnicom na kraju. Dvije su prame vezane tako da love iznad dna, dok je treća duga i lovi ispod olovnice.

Ješka za ribolov nad pješčanim dnom nije posebno ograničena. U principu su svi animalni mamci više nego uspješni. Ipak, prvo mjesto postoji i zauzimaju ga crvi – mali crveni crvić, koreani, cordelle, veliki crv i bibi, a odmah za njima školjkaši, u prvom redu dagnja i lakirka.

Iako je podmetač u ribolovu uglavnom neophodni dio opreme, na pješčanim se obalama većina ulova može se nasukati jednostavnim navlačenjem na suho.

Kao i u većini drugih obalnih pristupa, zora je i ovdje najizdašnija. Riba je snena i gladna, a sjene duge, što pruža stanovitu sigurnost i opuštenost koju vješti ribolovci koriste. No nažalost, taj je period jako kratak jer se sunce brzo diže, pa stoga treba što je moguće efikasnije iskoristiti svaki trenutak.  

Suton je nešto slabiji od zore, dok je noć rezervirana samo za krupnije predatore kojima se najlakše može doskočiti klasičnom fermom s dugim predvezom naoružanim jednom udicom sa živom ješkom.

A u dnevnom je ribolovu najizdašnije doba kada se valovi počinju lomiti. Upravo pod pjenom izlomljenog vala, nerijetko iznenađujuće blizu obali, kriju se neke od posebno zanimljivih vrsta, a što je zapravo zasebna tema za jedan od sljedećih postova.