‘Riba od kamena’ oduvijek je bila cijenjena i tražena, kako s ribolovnog, tako i s gastronomskog stajališta. Zahtijevan i dinamičan način lova i temperamentnost lovine svakako su nezaobilazni faktori koji ribolov oborite ribe postavljaju na posebno mjesto na skali ribolovnih užitaka i doživljaja. Osim toga, kamenito je dno uvijek prepuno iznenađenja, pa se nakon spuštanja udica nikad ne zna što se može izvući.
Idealne pozicije za lov takve oborite ribe oduvijek su bili litoralni obalni spustovi gdje se kamenita obala spušta do pjeskovito ljušturastog ravnog dna. Na tim padinama caruju plemenite ljuskavke koje stanište dijele s ne tako plemenitim, ali jednako ili barem gotovo jednako traženim vrstama. Osim fratra, kantara, šaraga i pica, na takvom ćemo dnu naći i škrpinu, a uz nju smokvu, vranu i uvijek gladne kanjce.
Istina je da je udičarenje na kamenitom dnu povezano a čestim zadjevima i u skladu s tim i gubitkom dijela pribora, no ne smijemo smetnuti s uma onu prastaru maksimu – gdje nema zadjeva, nema ni ribe!
Kamenito je dno u pravilu bogato procijepima i rupama u kojima se riba osjeća sigurnom. A ako je usto još i zarašteno, sigurnost je još i veća, pa je takvo dno još bogatije životom.
Istina je i da na manjim dubinama na takvom dnu pored nama zanimljivih vrsta u pravilu imamo gomilu sitne oštrozube ribe koje s kirurškom preciznošću ogoljuju naše udice. Zato je za ribolov na fermu idealno doba dana sumrak, noć i zora kada je aktivost tih sitnozubih napasti znatno manja nego preko dana.
Jedan od najpouzdanijih indikatora dobre pozicije je svakako ulov ribe. U zavisnosti od ulovljene vrste, nije teško odrediti jesmo li na pravoj pošti. Ulov kanjca, smokve ili pirge, premda nije epohalan, uvijek je dobar jer jasno govori o strukturi dna i vrstama koje možemo očekivati.
Padanjem mraka na takvim terenima fratar najčešće postaje glavna lovina, dok je dnevni lov rezerviran za kantare i šarage, pri čemu ni ulov pica nije isključen.
Ukoliko je dubina veća, a mjesto na kojem lovimo nije pod velikim ribolovnim pritiskom, i škrpina bi lako mogla postati našim plijenom.
Ulov pauka nam može biti pouzdan indikator da smo na samom rubu padine, što i ne mora uvijek biti loše jer takvo dno često nastanjuju arbuni, bokadori i ovčice koji će se, ukoliko budemo uporni, pojaviti prije ili kasnije.
Slična je situacija i na podmorskim rubovima rtova gdje se u pravilu zadržava plemenita riba s tim da na puntama i rtovima valja dobro procijeniti smjer kurenta kako bismo lovili na pravoj strani. Iako se to može učiniti prezahtjevnim, pravi indikatori će biti već prvi zabačaji nakon čega se ostaje ili se seli u potrazi za boljom pozicijom.
No za lov plemenite ribe od kamena punte i rtovi ne moraju biti uvjet. Dovoljno je da dno nije ravno. Razbacano kamenje ili naprosto stjenovito hridinasta struktura koja se česti i s obale jasno vidi, idealno je stanište za većinu oborite ribe, pogotovo ako je mjesto na osami i nije pod ribolovnim pritiskom. Zaraštenost takvog dna je samo pozitivan detalj koji ribi omogućuje veću sigurnost i više hrane, što je vrlo dobar razlog za zadržavanjem.
Izvući ih iz takvog zaklona nije teško. Trebaju vam samo dobro naješkane udice.
Često pitanje koje muči mnoge ljubitelje lova na fermu na takvim izdašnim, ali zapravo vrlo teškim i problematičnim trenima je vezano uz gubitak opreme do čega u brojnim zadjevima neminovno dolazi.
Nažalost, pouzdanog recepta koji bi nas u potpunosti sačuvao od takvih problema nema no oprema, nešto pogodnija od klasične opreme ipak postoji.
Štapovi bi trebali biti surf štapovi zbog pravovremenih i dovoljno konkretnih i jakih kontri, a strune najlonski monofili dovoljno jaki i otporni na abraziju kako bi izašli na kraj s lijeganjem strune na dno i njenim eventualnim uplitanjem u alge i travu. Žilavi najloni promjera 0,40 -0,45 su najprimjereniji za ovakav lov.
Predvez je naravno, fluorokarbonski, promjera oko 0,35 milimetara no nosivosti ipak nešto manje od osnove kako bi u slučaju zadjeva izgubili smo predvez.
Olovnice bi trebale biti minimalne težine dovoljne za izbačaj. naime, teška olovnica će lako zapeti u škrape dok će laganu biti lakše osloboditi. S druge pak strane valja spomenuti i stav prema kojem teža olovnica omogućuje kvalitetniju zategnutost osnovne strune pa prema tome i njeno onemogućavanje lijeganja na dno.
Osobno sam skloniji prvoj teoriji koja zagovara rad s lakšim olovnicama.
Udice su svakako kovanice kojima se može kontrirati snažno jer se na takvim terEnima ne love manule, već prava riba, a u slučaju zapinjanja za travu i alge, takva udica će s lakoćom proparati i najčvršću stabljiku.
