Piše: Joško Vučemilović Alegić

Toga dana smo moj prijatelj Mijo Radovčić i ja krenuli u ribolov, put moje omiljene pošte u blizini Rogoznice. Nažalost, odmah po dolasku su se počeli skupljati crni oblaci koji su u kratkom vremenu zatvorili nebo iznad nas. Po svemu se činilo da će nas dobra kiša oprati i da ćemo kući daleko prije vrimena. No iako na našu radost kiša nije pala, svejedno smo se odlučili se za premještanje jer smo nedaleko od nas, i lijevo i desno, uočili dva ronioca s puškama. Obalni ribolov je u takvim uvjetima u startu osuđen na propast tako da smo skupili stvari i krenuli na drugu poštu.

 

Po dolasku na drugu poštu otkrili smo da nam dubina baš i ne odgovara tako da smo se opet morali seliti, ovoga puta za samo 500 – 600 metara ulijevo. Tu je dubina bila sasvim zadovoljavajuća tako da smo napokon mogli početi sa ribolovom. Isprobavamo redom, razne jiggove i varalice no sve uzalud, bez rezultata.

 

I nakon nekih dva sata, negdje oko 9 ujutro, baš kad je nastupila izmjena oseke i plime, varalica mi na nekih 15 metara dubine ostaje u mjestu tako da sam pomislio da sam unatoč svoj pažnji uspio naći dno. Podižem štap da oslobodim varalicu, ali istovremeno osjećam i silovit udarac. Trenutno mašinica počinje ludovati i vrištati. Udarci su bili takvi da smo obojica pomislili da je na štapu ogromna lica, tako da smo se iznenadili kad sam ribu polako dovukao u kraj i na jigu ugledali zubaca. Pažljivo sam ga povukao preko stjenovitog praga tako da ga je Mijo rampinja i izvukao van.

 

U nevjerici smo se gledali pitajući se je li ovo uopće moguće, na ovoj dubini tolika riba. No čuđenje je brzo smijenilo veselje zbog ulova, a odmah potom i slaganje planova za feštu koja slijedi. Što reći nego – i zato ti More hvala…