Udice i varalice

Od prve tvornički proizvedene udice ribolovna industrija neprestano usavršava svoje proizvode. Iako se nekom neribolovcu može učiniti da na udici i nema baš puno toga što bi se moglo mijenjati i usavršavati, svaki zagriženi ribolovac jako dobro zna da ne postoji savršena udica. Moći pogledom procijeniti je li udica u stanju podnijeti naprezanja koja nameće ribolov koji prakticirate i hoće li u moru biti dovoljno ‘nevidljiva’, dar je koji bi svaki ribolovac poželio. Nažalost, ni deklaracijski podaci nam tu nisu od pomoći, jer ni na jednom paketiću udica nikada nije pisalo, a i neće, da su udice koje se nalaze ispod deklaracije loše i nepouzdane. Na svim deklaracijama u pravilu piše da u ruci držite najnovije udice koje su savršeno oštre, izrađene od najkvalitetnijih materijala, te obrađene najsuvremenijom tehnologijom koja uključuje i kemijsko brušenje vrhova. Što je najljepše, to je u 90 posto slučajeva istina, no nevolja je u tome što isto piše na gotovo svim pakiranjima. Prvo što treba znati jest da ne postoji univerzalna udica. Činjenica je da se pojedini modeli mogu primijeniti u više tehnika, no istina je da svaka riba i svaka tehnika traži svoju udicu. Naravno, to nikako ne znači da trebate pokupovati sve udice na koje naiđete, već samo da morate odabrati model najprimjereniji tehnici ili načinu ribolova koji preferirate. Svaka se udica sastoji od vrha sa zazupcem ili bez njega, luka udice koji se nastavlja na vrat, te samog kraja udice koji može biti u obliku pločice ili ‘oka’. Dimenzije dijelova udice, odnos proporcija te prostorna zakrivljenost glavne su karakteristike po kojima razlikujemo udice. Zahvaljujući tim razlikama, različite udice na različite načine ‘drže’ ješku, kače ribu, različito penetriraju prilikom kačenja te zauzimaju različite kutove prilikom zamaranja i izvlačenja lovine. Osim toga, zahvaljujući razlici u materijalima od kojih su izrađene, imaju i različitu nosivost. U ribolovu iz barke se mogu koristiti doslovno sve vrste udica, no povežemo li ih s tehnikama, tada se taj broj prilično smanjuje. Iako ne postoji službena klasifikacija koja bi udice razdvojila prema namjeni, primjeni ili pak prema nekom trećem obrascu, neke podjele i razlike koje se generalno mogu primijeniti ipak postoje. Tako s obzirom na presjek tijela udice razlikujemo tri tipa udica – žičane okruglog presjeka, kovane kvadratnog ili pravokutnog presjeka i hibride koje su u principu okruglog presjeka s tim da im je na najopterećenijem dijelu luka presjek kvadratan. S obzirom na dužinu vrata razlikujemo dva tipa udica – klasične udice standardno dugog vrata i udice kratkog vrata, tzv. ‘papagajke’. S obzirom na izvedbu završnog dijela vrata, razlikujemo udice s pločicom i udice s okom. S obzirom na kut koji zatvara vrh udice s vratom, razlikujemo klasične udice, kod kojih je vrh udice, odnosno linija kačenja, paralelna s linijom napete strune, udice kod kojih se pravac uboda i linija kačenja poklapa s linijom napete strune, poput Bent Hook modela ili VMC-ovih Wide Gap udica, te circle udice kod kojih vrh sa lukom zatvara gotovo puni krug. Nadalje, s obzirom na zakrivljenost vršnog u odnosu na vratni dio, postoje ravne i zakrivljene, dok prema položaju i izvedbi zazupca, klasične, fast grip te bait holder ili worm udice. Nažalost, ni klasifikacija s obzirom na veličinu udica nije jedinstvena. Nekadašnja Mustadova nomenklatura od broja 1 do 21, danas je tek kap u moru najrazličitijih nomenklatura. Ne samo da svaki brand ima svoje veličine, već su razlike u oznakama veličine prisutne i unutar pojedinih brendova. Tako se primjerice samo unutar jednog brenda širina luka udica broj 10 kreće od 5 do 14 milimetara, zavisno od modela udice. Ipak, zajedničko im je da najveći broj unutar oznaka istog modela još uvijek označava najmanju udicu, a najmanji broj najveću udicu. Najveći modeli se pak označavaju brojčanom kombinacijom, npr 1/0, 2/0, 3/0, itd., pri čemu i u ovom slučaju najmanji broj označuje udicu s najmanjom širinom luka.

Ključni i temeljni dio varaličarskog pribora je, naravno, varalica. Iako postoje modeli koji su primjenjivi u lovu više različitih vrsta i u više različitih situacija na različitim terenima, nažalost, do sada još nije kreirana varalica univerzalne primjene.

U bogatoj ponudi modela, tipova, boja i oblika kojima su zatrpani zidovi ribomaterijala katkad se teško snaći. Raznolikost nigdje nije tako bogata kao u varaličarskom priboru, pri čemu svakako ne treba smetnuti s uma da postoje, kako mnogi varaličari znaju reći, varalice za ribe i varalice za ljude. Ako se u odabiru promaši, tada se kolekcija popunjava prekrasnom varalicom koja neće loviti već će samo biti još jedan ukras u ribolovnoj kutiji.

Da bismo pravilno odabrali, moramo poznavati osnovne prehrambene navike naše lovine pa u skladu s tim plasirati varalicu koja će biti najukusnija imitacija obroka ili pak najiritantnija provokacija.

Od velike pomoći pri odabiru svakako može biti deklaracija na kojoj bi trebale biti istaknute duljina i težina varalice, preporučene brzine povlačenja i očekivana dubina urona. Ipak, ono što ne piše a što je jako važno je imaginacija koju prilikom odabira svaki ribolovac mora imati u sebi i procijeniti da li je model u ruci upravo onaj koji će biti idealan za planiranu situaciju.

Niti jedna riba varalicu ne vidi na način na koji je mi vidimo i gledamo, i to iz dva razloga. Prvi je svakako taj što nam se oči poprilično razlikuju, ako ni zbog čega a ono zbog medija kojim smo okruženi, dok je drugi, puno važniji razlog vezan uz tromost oka. Naime, dok još u prodavaonici ili u samom ribolovu nad kutijom procjenjujemo da li je varalica koju namjeravamo upotrijebiti ona prava, to radimo gledajući varalicu koja miruje. No kada se nađe vezana na struni u moru, ta varalica čak ni u trenutku kad je ne povlačimo neće mirovati, a prilikom povlačenja će teturati, drhtati ili se pak kretati, bilo vrlo izlomljenom putanjom bilo brzo pravolinijski, tako da će zbog tromosti oka doživljaj boja i oblika biti potpuno drukčiji, što svaki iskusniji varaličar prilikom odabira varalice mora znati pretpostaviti.

Premda s obzirom na plovnost postoje varalice koje ne poznaju nikakve podjele, poput zara ili poppera koje su samo plivajuće, ili pak jigova koji su isključivo tonući, kod većine je varalica primjenjiva podjela bazirana upravo na njihovoj plovnosti. Tako razlikujemo tri tipa – plivajuće varalice (floating), varalice neutralnog uzgona (suspending) i tonuće varalice (sinking).

Suvremene se varalice proizvode od svih raspoloživih materijala, pri čemu su temeljni drvo, plastika, guma i silikon, te metal.

Od drveta se najčešće koriste balza (Ochroma pyramidale) i abachi (Triplochiton scleroxylon).

Balza je oduvijek bila prvi izbor među materijalima za izradu drvenih varalica. To je drvo koje ima vrlo stabilnu strukturu, izuzetno je lagano a pritom istovremeno i vrlo čvrsto, tako da je poznato i kao najnježnije komercijalne tvrdo drvo.

Abachi drvo je porijeklom iz Afrike i za razliku od plutajuće balze, zbog svoje izuzetno visoke specifične gustoće (390 kg/m3), ne pluta već tone. Takva težina uz činjenicu da kao ni balza nema vene, zbog čega je vrlo pogodno za obradu, čine ga savršenim izborom za teške tonuće varalice.

Plastika je vrlo jak i izdržljiv materijal, te kao takav pogodan za izradu varalica za lov većine riba. Osim toga, nakon što se jednom definira i dizajnira kalup, proces proizvodnje se bitno ubrzava. Pritom činjenica da plastika može biti i potpuno prozirna pruža još jednu vizualnu dimenziju aspekta varalice. Doslovno bezbroj mogućih kombinacija rezultiralo je brojnim serijama vrlo lovnih varalica. Među plastičnim se varalicama nalaze plutajuće neutralne i tonuće verzije koje mogu biti bučne, tihe, velike, male, transparentne, neprozirne…

Guma i silikon su zahvaljujući svojoj podatnosti, neograničenim mogućnostima kolorizacije uz integraciju holoelemenata u prozirnu mekanu strukturu čime se postiže vrlo plastičan 3D efekt, postali vrlo važan i nezaobilazan gradivni materijal u industriji varalica. Svoje su mjesto našli u doslovno svim tehnikama i oblicima varaličarenja.

Metal se u proizvodnji varalica koristi za izradu pomoćnih elemenata poput stabilizatora, kostura, propelera, zakrilaca ili žličastih nastavaka, ali i za izradu glavnog tijela varalica od kojih su najpoznatiji kastmasteri i jigovi. Osim toga, sudaranje metalnih kuglica u akustičnoj komori mnogih drvenih i plastičnih varalica emitira zvučni impuls dok posebno osmišljeni sistem kliznog težišta, tzv. weight transfer omogućuje premještanje tih istih kuglica unutar tijela varalice radi daljeg i preciznijeg izbačaja.