Dok je prije tridesetak godina na našem prostoru postojalo tek nekoliko vrsta udica, među kojima su daleko najpopularnije bile Mustadove udice proizvedene u Norveškom Oslu, današnje je tržište doslovno zatrpano svim zamislivim i nezamislivim oblicima udica dok broj brendova koji stoje u potpisu neprestano raste. Kako odabrati dobru udicu kada na svakoj piše da je najbolja, problem je s kojim teško na kraj izlaze i prekaljeni majstori.
Ipak, neke se osnovne postavke, unatoč promjenama koje donosi suvremena tehnologija, ne mijenjaju. Udica je osnovni alat ribolovca-udičara i o njenoj izvedbi i kvaliteti ovisi u konačnici ishod ribolova.
Udica se sastoji od vrha sa ili bez zazupca, zakrivljenog dijela poznatijeg kao lûk, vrata te završnog dijela – pločice ili ‘oka’. Zavisno od odnosa širine lûka, dužine vrata i same zakrivljenosti, udice imaju različite karakteristike, odnosno na različit način penetriraju i kače ribu.
Jednako tako, i završni dio udice, u zavisnosti od izvedbe, kao ‘oko’ ili kao ‘uho’, omogućuje različito kačenje.
Neki modeli imaju više zazubaca na vrhu udice koji olakšavaju penetraciju, dok drugi modeli s izduženim vrhom i postranično izvedenim zazupcem omogućuju lakšu penetraciju i teže skidanje ribe s udice.
Osim toga, udice mogu biti i ravne ili zakrivljene, otežane, jednokuke, dvokuke ili trokuke.
Često se može čuti da svaka riba ima svoju udicu. Mada je ta izjava prilično uopćena i gotovo pjesnički idealizirana, u nekim je situacijama vrlo točna. Tako, primjerice, ciple lovimo kristalkama, podlanice papagajkama, landovinu velikim parangalkama… No da se ne bismo izgubili u šumi pretpostavki, krenimo redom.
Nekoliko je osnovnih modela udica kojima se služimo u obalnom ribolovu.
Najpopularnije cijenom i primjenom su Mustadove Crystal udice. To su tanke i žilave žičane udice relativno dugog vrata i istaknutoga dugog vrha. Vrlo lako penetriraju probijajući se dovoljno duboko da osiguraju kvalitetno kačenje. Velika im je mana lomljiv vrh, što kod ribolova vrsta koje imaju tvrđa usta, poput primjerice, špara, može biti problem. Naime, često se događa da se vrh već nakon prve ulovljene ribe zatupi u tolikoj mjeri da se udica mora mijenjati. Nasuprot tome, ove su udice praktički nenadomjestive u ribolovu cipala koji imaju mekana usta, pa nema straha od oštećenja vrha.
Velika prednost žičanih udica leži u njihovom tankom presjeku, zbog čega su pogodne za ješkanje crvolikim ješkama.
Među natjecateljima su posebno popularne Tsuyoi udice, na prvi pogled vrlo slične Mustadovim kristalkama. Ipak razlika postoji: Tsuyoi udice se teže zatupljuju, lakše vade iz ribljih usta, a prilikom zadjeva će se jednostavno ispraviti što će sačuvati predvez. Velika im je mana relativno slaba nosivost, no s njima se uglavnom lovi sitna riba tako da ta stavka i nije toliko bitna. Problemi nastaju jedino kod slučajnih krupnijih ulova koje je u tom slučaju teško spasiti.
Za razliku od spomenutih žičanih modela, udice popularno nazvane ‘papagajke’ ili ‘kovanice’ imaju znatno veću nosivost. Među njima su nedvojbeno najpopularnije Owner udice koje su do sada nasukale vagone i vagone podlanica. Ove su udice oblikovane hladnim prešanjem, što garantira nepromijenjene fizikalno-kemijske karakteristike.
Osim toga, na ovim se udicama nerijetko nalazi i oznaka ‘carbon’, što često dovodi do zabune i pogrešnog tumačenja. Carbon je engleski naziv za ugljik, što nipošto ne znači da je riječ o udicama izrađenim od ugljika, kako se često tumači, već zapravo znači da su te udice izrađene od cementiranog čelika. To je termičko kemijski postupak kojim se čelik, koji je po sastavu spoj željeza i ugljika, dodatno površinski ‘bombardira’ ugljikom čime mu se povećava površinska tvrdoća. Carbon (hrv. ugljik, u periodnom sustavu elemenata ‘C’) je kemijski element koji se u proizvodnji čelika koristi kao jedna od osnovnih komponenti, jer je čelik zapravo legura željeza i ugljika s 0,05 do 1,7 posto ugljika (po nekim autorima i do 2,6 posto).
Stoga se željezo koje sadrži ugljik može nazivati ugljičnim željezom, odnosno čelikom. Da bi čelik mogli nazivati ugljičnim, potrebno ga je u završnoj obradi dodatno ‘pougljičiti’ spomenutim postupkom cementiranja, tako da su zapravo samo cementirani čelici ‘ugljični čelici’ ili na engleskom carbon steel.
Takve su udice uistinu vrlo čvrste i kao takve savršen izbor za ribolov vrsta koje imaju jake čeljusti poput podlanica.
Manji su modeli dobri za ribolov većine ljuskavki bez obzira koju tehniku koristili.
Većina je ovih udica kemijski oštrena, što zapravo znači da su u finalnoj obradi kemijskim putem uklonjene sve mikroneravnine čime je ostvarena idealna oštrica.
Posebno je dobro prihvaćen i u praksi potvrđen patentirani Ownerov cuttig point, posebno trostrano obrađeni vrh s kojim je penetracija dovedena do savršenstva. Ovim je vrhom ulazna rana minimalna, bez ikakvih tendencija za proširivanjem i eventualnim ispadanjem.
Problemi s ovim udicama nastaju jedino kod zadjeva, jer kad ove udice zapnu, tada nema ispravljanja, već se najčešće ostaje bez predveza.
Pored klasičnih papagajki, postoje i hibridni modeli okruglog presjeka, na luku bočno spljošteni, zahvaljujući čemu imaju nešto jaču nosivost. To ih čini dobrim izborom za ribolov arbuna, fratara i ostale slične ribe.
Udice dugog vrata, poput popularnih Aberdeen udica, su dobar izbor za ribolov bugava i ušata. Dugi vrat, naime, čuva predvez od oštrih zuba ovih riba, koje nakon kačenja bjesomučno pokušavaju pregristi strunu.
Mnogi ribolovci preferiraju udice dugog vrata u ribolovu brancina. Posebno su omiljeni modeli Fast Grip kod kojih se, umjesto klasičnog zazupca, na vrhu nalaze tri mikro zazupca zahvaljujući kojima je znatno olakšana penetracija udice. Osim toga, ove su udice izrađene od ultra lakih legura, koje u montaži sa živim ješkama, kod riba poput brancina, smanjuju oprez i podozrivost.
Klasične Mustadove parangalke, koje se još uvijek mogu kupiti vezane na kompletiranim tunjicama, sve se manje koriste. Cijenom su još uvijek najprihvatljivije kao udice za ribolov parangalima, no u obalnom su ribolovu odavno pregažene suvremenim inačicama.
