Lignja je naš najpoznatiji glavonožac. Za tri godine, što je maksimum u njenom životu, lignja može narasti metar u dužinu i težiti tri kilograma. Karakteristične je glavonožne građe pri čemu je glava od plašta jasno odvojena vratnim suženjem. Na stražnjem dijelu stožasto-vretenastog hidrodinamičnog tijela bočno su smještene dvije izduljene trokutaste peraje duge 2/3 duljine tijela, pomoću kojih se valovitim pokretima može sporo kretati. Kod brzog plivanja te su peraje priljubljene uz tijelo na način da obavijaju plašt.
Na glavi se ističu krupne oči koje bočno gledano imaju skoro polukuglastu formu. Smještene su u udubljenju hrskavičave opne glave i zahvaljujući njihovoj veličini i položaju lignja ima vidno polje koje pokriva gotovo punih 360°. Zanimljivo je da oči liganja imaju istu strukturu kao i oči kralježnjaka s tim da su osjetljive i na polarizaciju svjetla. Uz to su prekrivene i opnom koja je osjetljiva na vibracije.
Posebno je zanimljiva pretpostavka oko koje se znanstvenici još uvijek nisu složili, da glavonošci, pa tako i lignja, zapravo ne razlikuju boje. U mimikriji se koriste stanicama koje reflektiraju svjetlo iz okoline. Dokaz o razlikovanju boja potvrđen je samo kod svjetleće lignje (Watasenia scintillans, Berry, 1911.) koja živi u Japanskom moru.
Između očiju i vratnog suženja, u obliku malih papila, nalaze se njušni organi ispunjeni osjetljivim kemoreceptorima pomoću kojih lignja s lakoćom detektira i vrlo niske koncentracije mirisa.
S donje strane glave, paralelno s uzdužnom osi tijela, u posebnom udubljenju, tzv. lijevčanom žlijebu, smješten je lijevak – stožasta cijev, šira u stražnjem, a uža u prednjem dijelu. Premda dinamika plašta i lijevka lignjama služi prvenstveno za disanje, lignje mogu naizmjeničnim kontrakcijama kosih i prstenastih mišića u plaštu usisati more u nutrinu plašta te ga snažnim potiskivanjem istisnuti kroz lijevak. Na taj način, po principu akcije i reakcije, mogu postići ubrzanje i do 40 kilometara na sat. Ta je brzina sasvim dostatna za prebacivanje preko osrednje barke, što se i dogodi s vremena na vrijeme, a što ribare uvijek iznenadi. Zahvaljujući pokretljivosti lijevka lignja lako mijenja smjer, a isto se tako s lakoćom, gotovo u mjestu, može zaustaviti.
Lignja ima deset krakova – osam kratkih i dva duža lovna, što je svrstava u red deseterokračnjaka. Svi su kraci pričvršćeni oko usta na tzv. bukalnu membranu.
Dvije duge lovke se nazivaju tentakuli, a smještene su između trećih i četvrtih krakova. Tentakuli se sastoje od elastičnog drška i ovalnog proširenog buzdovana. Iako se tentakuli mogu donekle rastegnuti, ne mogu se u potpunosti povući i spremiti.
Krakovi su na poprečnom presjeku obično ovalno-trokutastog oblika s tim da je unutrašnji rubni dio kraka ravan, a vanjski ‘oštar’. Na zaravnatom dijelu kraka se nalaze prijanjaljke – mišićne strukture za prijanjanje.
Prijanjaljke su kod liganja polukuglastog oblika i imaju držak. Poredane su u dva, a ponekad i u četiri niza po kraku, no katkad je broj prijanjaljki povećan na vrhovima krakova što je u najvećem broju odlika mužjaka, ali nije pravilo. Snabdjevene su rožnatim prstenovima koji mogu biti glatki ili ozubljeni.
Na unutrašnjoj strani buzdovana prijanjaljke su najčešće prisutne u četiri niza, no katkad postoji 6, 8 pa i više nizova. Najšire prijanjaljke se nalaze na središnjem dijelu buzdovana. Pored običnih prijanjaljki buzdovani su opremljeni s nekoliko tzv. karpalnih čvorova i karpusnih prijanjaljki. Kada se lignja brzo kreće, tada karpalne čvorove jednog buzdovana spaja s karpusnim prijanjaljkama drugog buzdovana, te se na taj način buzdovani međusobno priljube u čvrstu formu. Ovakvo priljubljivanja tentakula od svih glavonožaca svojstveno je samo lignjama.
Unutar usta se nalaze rožnate čeljusti nalik papagajskom kljunu. Gornja je čeljust kraća od donje, tako da se donja preklapa preko gornje. S tako formiranim čeljustima lignje s lakoćom probijaju oklop raka ili otkidaju komade ribljeg mesa. Kljunovi mladih liganja su gotovo prozirni, no starenjem tamne, što je u uskoj vezi sa spolnim sazrijevanjem.
Unutar usne šupljine na mišićnom izbočenju nalazi se hitinski greben nalik na ribež s nekoliko poprečnih nizova zubi tzv. radula.
Iako se lignje hrane relativno velikim organizmima, plijen ipak moraju trgati u male komadiće. Gutanje većeg zalogaja ili cijelog plijena bi lako moglo oštetiti vitalne organe.
Premda je kod većine ribolovaca uvriježen stav da je ugriz lignje otrovan, znanstveno je potvrđena činjenica da sekret liganja ne sadrži nikakav toksin.
Koža je kod lignje izrazito tanka i vrlo složeno građena. Ispod gornjeg epidermalnog sloja se nalazi vezivno tkivo sastavljeno od mišićnih vlakana, kromatofora i iridocita.
Kromatofori su stanice zvjezdastog oblika koje sadrže pigment i pomoću njih lignje mogu mijenjati boju. Postavljene su u nekoliko slojeva pri čemu razlikujemo prave kromatofore koji su crvene, narančaste i žute boje, te melanofore koji su crne ili smeđe boje, a koji se najjasnije ističu kod mužjaka u prednjem dijelu plašta kao crne točkice ili crtice.
Kad je lignja u stanju mirovanja, pigment je koncentriran u središtu stanice tako da kromatofori izgledaju kao točkice boja, no kad se uznemiri tada mišićna vlakna kontrahiraju šireći pigment preko cijele stanice čime se formira mrlja nepravilnog oblika.
Iridociti su specijalizirane stanice s kristalima guanina i lipoforama koji u zavisnosti od svog položaja i kuta pod površinom kože mogu imati funkciju ogledala ili prizmi.
Raznolikim kombinacijama kromatofora i iridocita te brzini živčanog upravljanja, lignja može izuzetno brzo mijenjati boju od prozirnobijele do tamne ljubičastocrvene.
Osim za kamuflažu, stanice kromatofora služe i za primitivni oblik komunikacije što se jasno može uočiti za vrijeme parenja.
Osim hrskavičavog kostura glave i vrata, jedini potporanj tijelu lignje pruža proostrakum, prozirno rožnato pero nalik suličasto izrezanom komadu celofana koje se proteže duž tijela, neposredno ispod gornje strane mišićnog plašta. To je pero tek rudiment ljušture koje mekom i relativno amorfnom tijelu lignje daje slab, ali ipak dostatan oslonac.
Iako se čine vrlo osjetljivima, lignje imaju izuzetno razvijenu sposobnost regeneracije. Oštećeni dio tijela zarasta vrlo brzo bez ikakvih ožiljaka, dok se otrgnuti kraci ili tentakuli u kratkom vremenu u potpunosti regeneriraju.
I mada se doimaju kao beskrvna bića, lignje ipak imaju krv. Za razliku od kralježnjaka kod kojih je u hemoglobinu za crvenu boju krvi zaslužan atom željeza, lignje u svom krvnom pigmentu hemiocianinu imaju atom bakra, zbog čega je njihova krv gotovo bezbojna, tek lagano plavkasta.
A tu plavkasto-prozirnu krv kroz krvotok ne tjera jedno, već tri srca. Cirkulacijski sistem lignje se sastoji od jednog pravog srca, dva škržna srca, škržnih žlijezda i krvnih žila. Uz sav taj pogon, u tjeranju krvi kroz krvotok sudjeluju i arterije vrlo debelih stjenki koje neprestano ritmički pulsiraju.
Lignje dišu pomoću para škrga koje imaju 20 do 80 resica na svakoj strani. Dok lignja diše, škrge također kontrahiraju pomažući optok krvi. Frekvencija disanja u mirovanju je 20 do 30 pokreta u minuti, tijekom sporog plivanja 120 do 180, da bi u brzom plivanju narasla na čak 300 do 350 pokreta u minuti!
Lignje tijekom ekskrecije u okružujuću vodu otpuštaju i urin. Budući da je glavni sastojak urina amonijak, odnosno amonijev ion NH4+, glavni razlog brzog ugibanja liganja u zatvorenom prostoru bez intenzivne izmjene mora je trovanje upravo vlastitim urinom odnosno amonijakom, što je čest slučaj kada ribari pokušavaju ulovljene lignje sačuvati kao živu ješku za panulu.
Unutrašnjost plašta krije još jedan, za lignje vrlo važan organ – vrećicu s crnilom. Crnilo je produkt žljezdanih stanica u obliku granula pigmenta melanina otopljenog u bezbojnoj tekućini koje lignja skladišti u vrećici s crnilom. Ta je vrećica anatomski ali ne i funkcionalno povezana s probavnim traktom preko dužeg kanala s dva sfinktera. Iz tog kanala crnilo ulazi u crijevo te se po potrebi izbacuje kroz anus. Crnilom se lignje služe prvenstveno za zbunjivanje neprijatelja tijekom bijega. Neposredno nakon što izbaci crnilo, lignja problijedi i tako zaklonjena trenutno mijenja smjer kretanja. No mutni oblak crnila ne pruža lignji samo fizički zaklon. Crnilo je bogato s tirozinazom, enzimom koji iritira oči i privremeno paralizira njušni organ tako da se lignja u svom bijegu, mada nesvjesno, ipak vrlo uspješno brani i kemizmom.
Lignje imaju odvojene spolove koji su genetski određeni.
Ženski reproduktivni sustav se sastoji od jajnika, jajovoda, jajovodnih nidamentalnih žlijezda i akcesornih nidamentalnih žlijezda. Jajovodne žlijezde luče svijetlu prijanjajuću tvar, tzv bjelanjak, pomoću kojeg se formira treća ovojnica jaja (prva je membrana, a druga horion), dok akcesorne nidamentalne žlijezde formiraju četvrtu ovojnicu, tvrdi vanjski pokrov jajašca. Sekret tih žlijezda je vrlo gust, jako ljepljiv i
brzo se stvrdnjava u vodi, zbog čega su jajašaca znatno teža od vode.
Muški reproduktivni sustav se sastoji od testisa, sjemenovoda, spermatoforne žlijezde, prostate, spermatoforne vreće i penisa koji je jako kratak i seže do lijevka. Svi spolni organi su neparni i leže u lijevoj polovici plašta.
Osnovna uloga spermatofora je omogućavanje prijelaza spermija od mužjaka do ženke bez gubitaka. Naime, morska voda potiče njihovo kretanje i disanje, dok tekućina u kojoj su u spermatoforima uskladišteni to onemogućava čuvajući ih do trenutka oplodnje.
U vrijeme mrijesta mužjak ‘oblijeće’ ženku prilazeći joj koso odozdo dotičući je i obavijajući je kracima u blizini glave. Preko hektokotilusa (hectocotylus), modificiranog četvrtog kraka koji na vrhu nema prijanjaljki, a čijom se dužinom proteže kanal ispunjen spermatoforima, mužjak prenosi spermatofore u tijelo ženke koja ih prihvaća i skladišti u bukalnoj membrani ispod usta gdje čekaju prolaz jajašaca. Mada je predigra vrlo temperamentna i traje dosta dugo, sam trenutak oplodnje je zapravo jako kratak.
Spermiji liganja imaju veliku količinu glikogena u glavi, a mogu koristiti ugljikohidrate i izvana, zahvaljujući čemu mogu preživjeti i do tri i pol mjeseca nakon što ih mužjak preda ženki!
Spolnu zrelost lignje postižu s dosegnutih 10 – 16 centimetara dužine, s tim da mužjaci postaju spolno zreli nešto ranije jer rastu brže od ženki.
Iako se lignja pari tijekom cijele godine, najintenzivnije razdoblje mrijesta je krajem jeseni i početkom proljeća.
Zrela ženka polaže oko 6000 jajašaca koja nakon polaganja trajno napušta. Jaja u obliku želatinoznih kraćih cjevčica, koje zajedno čine resu vrpčaste forme, polaže na stabljike algi ili na tvrde predmete poput koralja i olupina na morskom dnu. Već nakon dvadesetak dana iz položenih se jaja izvaljuju malene lignje. Iako svoje prve dane života provode kao plankton, lignje na svom razvojnom putu nemaju larvalni stadij.
Lignja je prisutna na cijelom Jadranu od najplićeg mora do 400 metara dubine, no najbrojnija je u sloju između 40 i 150 metara. Mada je pelagička vrsta, što znači da nije ovisna o sastavu morskog dna, nešto je brojnija nad pjeskovitim i pjeskovito-ilovastim dnom. U toplijem se dijelu godine zadržava na većim dubinama, a u jesen i zimi prilazi obali.
Lignja je predator koji uvijek lovi u pokretu, i to u svim slojevima mora, nikada se ne spuštajući na dno. Osnovnu joj hranu sačinjava sitna plava riba i rakovi, ali ponekad i pripadnici vlastite vrste. U juvenilarnom se stadiju hrani mahom ribljim ličinkama i pelagičkim crvima, no budući da se ne ustručava napasti plijen veći od sebe, dosta se često ulove primjerci tek neznatno veći od skosavice ili peškafonda.
I premda se može učiniti da zbog svog predatorskog ustroja i izuzetne neumorne pokretljivosti u svom podmorskom svijetu dominira,
lignja je jedan od najproganjanijih stanovnika mora. Na stalnom je oprezu jer je love gotovo svi – od morskih sisavaca, preko ribljih predatora, sve do nas, ljudi ribolovaca.
