Dagnja je naša najrasprostranjenija i najpoznatija školjka. Nalazimo je duž cijele naše obale, najviše u zoni plime i oseke, ali i na većoj dubini, no nikada dublje od 30 metara. Najbrojnije su ipak od rubnog dijela obale koji nastupanjem oseke ostaje suh, do jednog metra dubine. Brojnija je u blizini ušća rijeka te na područjima bogatim vruljama, kao i na zaklonjenijim obalama bez jakih valova.
Raste na kamenitim podlogama, ali i na svim čvrstim predmetima, pa i na brodskim oplatama, plutačama ili sidrenim konopima, gdje pričvršćena svojim bisusnim nitima formira guste kolonije u obliku velikih crnih grozdova.
Najbrojnije kolonije na našem moru se nalaze u Karinskom i Novigradskom moru, Limskom kanalu, Šibenskom zaljevu i kanalu, te u Malostonskom i Pulskom zaljevu.
Dagnja naraste do 150 milimetara dužine i može težiti 0,2 kilograma. Srednja lovna težina je 0,04 kilograma. Ima bilateralno simetrične klinasto trokutaste ovalno izduljene tanke ljušture oštrih bridova, sa stražnje strane nešto proširenije. Izvana je tamnomodre, gotovo crne boje, dok je unutrašnjost školjke blijedosedefasta. S vanjske se strane jasno vide linije prirasta. Mladi primjerci su uglavnom sjajni i neobrasli, dok su odrasle jedinke u pravilu prekrivene algama i nižim sesilnim beskralješnjacima.
U bravi nedostaju zubići. Plašteni zavoj također nedostaje. Mišići zatvarači su raspoređeni na prednjem i stražnjem kraju ljušture, pri čemu je stražnji mišić (adductor posterior) pravilnog oblika znatno veći od prednjeg mišića (adductor anterior) koji je malen i izduljen prema naprijed.
U stopalu školjke se nalazi žlijezda koja luči sluz a koja u kontaktu s morem otvrdne. Na taj se način formiraju dugačka i vrlo žilava bisusna vlakna pomoću kojih se školjkaš vezuje uz podlogu.
Dagnja se hrani filtriranjem mora, pri čemu dnevno može isfiltrirati i do 70 litara mora. U tom procesu škrge imaju najvažniju ulogu. Naime, osim što osiguravaju disanje, škrge omogućuju i konstantni dotok hranjivih tvari koje usne krpice s brojnim trepetljikama odvajaju po veličini. Mada je rast dagnje brži na područjima sa stalnim dotokom slatke vode, salinitet ispod 18 promila se smatra donjom granicom njene opstojnosti.
Dagnja je školjka odvojenog spola, pri čemu je u odnosu na ženke broj mužjaka nešto veći (54% : 46%). Školjka ne mijenja spol, a slučajevi hermafroditizma su vrlo mali, svega 0,1 %. Razlika među spolovima se može utvrditi preko boje gonada koje su kod mužjaka mliječno bijele ili bež boje, dok su kod ženki narančasto-crvenkaste. Ipak, unatoč vrlo visokom postotku sigurnosti, ova metoda nije potpuno pouzdana.
Dagnja vrlo rano postaje spolno zrela. Proljetna generacija u povoljnim uvjetima već na jesen iste godine može ispuštati vlastite gamete, dok zimska to može već krajem zime ili početkom proljeća iduće godine.
Na kvalitetu i vrijeme mrijesta utječu temperatura i kvaliteta mora, salinitet i hidrostatski tlak.
Mrijest dagnje je vrlo produktivan. Tako primjerice ženka dužine ljušture 33 milimetra može proizvesti oko milijun jajašaca promjera 60 do 70 µm, dok potpuno odrasle jedinke mogu proizvesti od 10 do čak 25 milijuna jajašaca.
Dagnja se mrijesti dva puta godišnje. Sama oplodnja se odvija u moru. Nakon larvalnog stadija koji traje 2 do 4 tjedna, dolazi do metamorfoze, kada se školjke prihvaćaju za podlogu i nastavljaju život kao sastavni dio bentosa.
Divlje, samonikle dagnje se sakupljaju ronjenjem tako da se čupaju ili ‘beru’ rukama te pomoću posebnih alata, dredža i kunjkara, kojima se školjke stružu s ravnog kamenog dna, ili pak grampi kojima se stružu s okomito ozidanih obala.
Meso dagnje ima 1 posto masti, 5 posto ugljikohidrata, 10 posto bjelančevina, 2 posto anorganskih sastojaka i 82 posto vode pri čemu neto mesa ima 17 do 20 posto. Zbog svoje tako visoke hranidbene vrijednosti, otpornosti i plodnosti, dagnja se na našoj obali kontinuirano uzgaja još od vremena starog Rima.
Niski troškovi proizvodnje uz vrlo jednostavnu tehnologiju uzgoja, pri čemu je više riječ o poluuzgoju nego o pravom uzgoju, rezultirala je brojnim gojilištima od kojih su najpoznatija smještena u Malom Stonu, Šibeniku i Novigradskom moru.
Sam postupak uzgoja se može podijeliti u dvije osnovne faze. Prva je prikupljanje mlađi u stadiju prelaska iz planktonskog načina života u bentoski, a druga uzgoj sakupljenih školjaka do prodajne konzumne veličine.
Jedan od najvećih neprijatelja daganja u uzgajalištima, pored zvijezda i rakova, su podlanice koje rado i vrlo lako drobe ljušture ove školjke da bi se pogostile ukusnim i hranjivim mesom.
Dagnja se može jesti sirova i kuhana, pripravljena na brojne načine, najčešće na buzaru, u rižotu i pohana. Osim za prehranu, dagnja se koristi i kao ješka u ribolovu, očišćena svježa i soljena, ali i s ljušturom.
Dagnja (Mytilus galloprovincialis) se često brka s jestivom klapavicom (Mytilus edulis), što zapravo nije čudno budući da su morfološke razlike između ove dvije vrsta uistinu vrlo male. Razlikovati ih se zapravo može po nekoliko sitnijih detalja. Tako je kod klapavice rub plašta žućkast, dok je kod dagnje tamno ljubičast. Osim toga klapavica ima i plavkaste zareze na ljušturi koje ne nalazimo ni kod jedne druge vrste iz ove obitelji, dok je i odnos dužine i visine ljušture niži nego u dagnje.
Da zbrka bude veća, obje vrste imaju isti broj kromosoma tako da međusobnim mrijestom stvaraju hibride.
Tako je u našem moru determinirano dvanaest podvrsta daganja. Među njima je i jedna koja je dobila ime po našem istaknutom malakologu Spiridonu Brusini – Mytilus galloprovincialis subsp. Croaticus Brusina.
