Malo je onih koji se sjećaju čime su lovili naši stari, a još su malobrojniji oni što čuvaju arte tog vremena. Nekada je većina ljudi uz more živjelo gotovo isključivo od mora, pa je sve što se moglo uloviti i biti od koristi i bilo lovljeno i korišteno. Pored brojnih ribolovnih alata kojima se i danas služimo, na starim se batanama uvijek mogao pronaći i poneki alat za vađenje školjkaša.

Tako je losnar kojim su se čupale periske, odavno zabranjen kao i izlov lostura ili periski. No nekada nije bilo tako. Losture su se ‘čupale’ ili ‘brale’ u redovnom postupku, bilo kao standardni obrok (frigane ili pohane) ili kao delicija (sirovi ‘čepovi’). Losnar bi se pomoću dugačke motke (lanče) podvlačio pod losturu, što je moguće bliže dnu te snažnim potezanjem prema gore čupao školjku iz pijeska.

Na sličan su način radila i klišta. Pomoću lanče bi se dovela u pogodan položaj te potezanjem konopa zatvarala prihvaćajući školjku, najčešće kunjku, ali isto tako i ježinca, trpa, grmalja, grancigulu…  Sve što je trebalo dohvatiti s dna, a da je bilo u dosegu lanče, vadilo bi se klištima.

A vilama, također montiranima na lanči, iz pijeska su se vadile školjke, konjare, lakirke i gropi dok su se kunjke brale kunjkarom, ali samo ljeti jer je za to ipak trebalo zaroniti.

No se zato sa kunčarom, koji je zapravo svojevrsna dredža, nije trebalo močiti. Ova se naprava vukla po dnu uz pomoć jedara ili vesala. Donji otežani dio, tzv. ralo bi pritom grebalo po dnu, a sav ulov bi završavao u vrećastom mrežnom nastavku. Ukoliko bi se radilo na mekom, muljevitom dnu, tada bi se kunčar okretao. Ralo bi došlo u gornji položaj, dok bi se dno greblo sa bilom, gornjom prečkom kunčara.

Naravno, takvim se alatima i onda, dok je more bilo znatno bogatije, malo toga moglo uloviti, dok su danas samo trag jednog prošlog vremena. Sada ove stare arte u polumraku starih ribarskih kućica pohodi jedino ruzina. Polako se mrve i gasnu baš kao i sjećanja na vrijeme u kome su našim starima kruh značile.