Tko god je noću pokušao svjetiljkom osvijetliti plićak uz kamenitu obalu, bilo u potrazi za ješkom, kakvim rakom ili iz puke radoznalosti, mogao je zamijetiti neobične tamne končiće koji se pružaju od kamena do kamena. Prekopavanje dna u potrazi za vlasnikom končića u principu nema rezultata, a svako doticanje tog končića završava strelovitim skupljanjem i podvlačenjem pod stijenu. Ukoliko se grublje prihvate, ti neobični končići pucaju i beživotno padaju na dno.
No ti su končići zapravo samo dio tajanstvenog noćnog bića – zelenog zvjezdana (Bonellia viridis, Rolando, 1821).
Zeleni zvjezdan pripada rodu zvjezdana (Bonellia) i jedina je poznata vrsta. Nalazimo ga po cijelom Mediteranu osim Crnog mora i uzduž obala Atlantika. Skriva se između algi, te u procjepima i pukotinama kamenja. Zadržava se u plićacima, ali zalazi i do preko 100 metara dubine, a stanište napušta samo ako je prisiljen. Najgušće populacije broje i preko 10 primjeraka po kvadratnom metru.
Ima malo, do 15 centimetara dugo, valjkasto tijelo prekriveno trepetljikama iz kojega se na jednom kraju pruža istezljivo končasto rilo kojim traži hranu, mikroorganizme i organski detritus. Rilo je na samom kraju račvasto rascijepljeno poput ušiljenih brkova baruna Trenka.
Spolni dimorfizam je kod ove vrste izražen i vrlo zanimljiv. Ženke su duge do 15 centimetara s rilom koje se može istegnuti do jedan i pol metar, dok su mužjaci, koji postoje samo u doba razmnožavanja, dugi tek 1 – 2 milimetra. Mrijest se odvija u periodu od svibnja do kolovoza kada se iz jaja izvaljuju ličinke koje nisu spolno određene. Ukoliko padnu na tijelo ženke, postaju mužjaci koji ulaze u prednje crijevo i tamo parazitiraju pri čemu ih se istodobno može naći i nekoliko desetaka. Tek nakon nekih sedam mjeseci nekolicina mužjaka zbog oplodnje putuje prema ženskom metaneferdiju dok sve ostale ličinke postaju ženke.
Zvjezdani sa fotografija su očito ženke koja još uvijek noću pružaju svoja rila jer su nakon foto-sessiona pažljivo vraćeni u njihove škrape.
