Piše: Rene BEER
Krenem je to jutro u ribolov, već je bilo iza 8, sunce odavno vani, ali bez žurbe, baš sam guštao.
Najprije malo đir po dingačkom vinogorju na poluotoku Pelješcu, a onda dolazak na spot gdje navučem odijelo i opremu pa zaplivam lagano uz kraj.
More ledeno, jedva nekih 15 stupnjeva, života u plićaku skoro ništa. Gledam dno, tražim koju hobu, ali ni njima traga nema.
U sat i pol šuljanja po plitkom jedva skupim tri manja šarga, oko 300–400 grama, ništa posebno.
Rekoh, ‘ajde nazad, ali malo dublje.
A tamo kurenat u prsa, ubilo me plivanje.
Vidim usput par manjih kirnji, ali baš premalene za pucat.
Dolazim tako do jednog braka gdje inače zna biti dobre ribe.
Nisam se nadao ničem jer sam već prošao tuda u kontra smjeru.
Gledam pažljivo dno na nekih 8 do 10 metara dubine jer sam baš tu prije koju godinu našao dobru škarpinu.
I odjednom, nešto se pomakne pri dnu, kao da je kamen skliznuo sa stijene.
Pogledam bolje kad ono imam što i vidjeti.
Velika riba stoji skroz ukočeno, pokušava se mimikrijom stopit s dnom.
Ne gubim vrijeme već istog trena uzimam zrak i zaranjam.
Ne skidam pogled s nje. Kako se približavam, sve jasnije vidim da je to ogroman šarag.
Samo si govorim da se ne pomakne i da ne zeznem hitac.
Dođem na metar i pol i opalim.
Strijela prolazi ravno kroz gornju čeljust, pribijam ga za dno i izranjam.
I kad sam izronio on krene lomiti, tresti se…
Gledam s površine i tek tad shvaćam koliki je zapravo.
Opet zaranjam i uspijevam ga uzet u ruku i izvući strijelu.
Gore ga gledam, stvarno lijep komad.
Na nizac, pa lagano do obale na slikanje.
Na kraju vaga pokazuje malo preko kilograma, očišćen.
Baš rijedak primjerak.
Zadovoljan se vraćam doma, uživajući u ostatku prelijepog proljetnog dana.
