Pamćenje je, najjednostavnije rečeno, sposobnost pohranjivanja proživljenih podataka. Neki od tih podataka se pohranjuju na način koji ih čini stalno aktivnima, pa su kao takvi neprestano prisutni u području svjesnih aktivnosti. Tako pamtimo jednostavne stvari, poput načina na koji se možemo počešati kada nas svrbi.
Drugi način pohranjivanja podatke sprema u dublje slojeve, a njihovo je isplivavanje uvjetovano neposrednim impulsom kao što je na primjer nenadani susret sa licem, stanjem ili mirisom, za koje nismo ni znali da ih pamtimo.
Treći, najteže objašnjivi način pohrane, djeluje na genskoj razini kada se iskustva predaka prenose na potomstvo. Reakcije temeljene na takvoj osnovi uglavnom su instinktivne.
Većina današnjeg živog svijeta ima sposobnost pamćenja i pohrane na sva tri opisana načina zahvaljujući čemu i postoje u strogoj evolucijskoj selekciji. Ribe su naravno, također dio te većine.
Ribe se rukovode kratkotrajnim sjećanjima vezno uz osnovne nagone kao što je npr. hranjenje. Ako nekoliko dana za redom jato cipala naiđe na hranu na istom dijelu podmorja, trećega će dana najprije posjetiti upravo to mjesto. Ako je ne nađu, još će se neko vrijeme motati u užem krugu očekujući da hrana na neki čudan i neobjašnjiv način ipak osvane. Tek kad se uvjere da hrane uistinu nema, otići će dalje. Neke će ribe, unatoč tome što ih jato ne slijedi, još nekoliko dana provjeravati hranjeno područje. Nema ribolovca koji ne zna za taj važan segment ribljeg života. Dobar brum je 50% uspjeha!
Većina riba vezanih uz obalu i dno svoju svakodnevnu ophodnju prolaze na manje-više isti način, uhodanim pravcima i smjerovima. Pri tome jako dobro znaju koliko je koja rupa duboka i postoji li možda stražnji ulaz ili bočna vrata dobro skrivena busenom algi. Izvrstan primjer za to su šarazi i njihove šargijere. Te lukave ribe često imaju nekoliko rupa koje koriste kao zaklon u svojim pohodima.
Salpe će, primjerice, uvijek izvesti isti manevar, ako ih uspijemo iznenaditi sa iste strane. To je očito na pozicijama na kojima se roni nekoliko dana uzastopce, uvijek iz istog smjera i u isto doba dana. Tada su velike šanse da se sretne isto jato salpi, pri čemu će njihova reakcija biti vrlo predvidiva.
Sjećanja potisnuta u dublje slojeve svijesti reagiraju tek nakon izravnog podražaja. Brancin koji je jednom vidio kako radi podvodna puška to ne zaboravlja i kad sljedeći puta ugleda ronioca s puškom, makar to bilo i nakon više godina, reagirati će ekstremno brzim bijegom. No ukoliko je ronioc bez puške, zaokupljen nekim drugim poslom kao što je npr. sakupljanje školjkaša, vrlo je vjerojatno da će mu radoznalo prići.
Na mjestima na kojima ribe nisu izložene pritisku ribolovaca, često se dogodi da grizu ‘kao lude’ napadajući i prazne udice. Nasuprot tome, na mjestima na kojima se neprestano lovi, ribolovci se moraju dovijati raznim trikovima jer su ih ribe naprosto prozrele i obične ješke, ma kako bile ukusne, više ne daju rezultate. U trenutku kad primijete strunu, svi osjećaji osim opreza i straha trenutno zamiru.
Na pozicijama koje često posjećuju podvodni ribolovci, zvuk sidrenog lanca alarmira cijelo podmorje, pri čemu se ribe posakrivaju ili naprosto otplivaju u dubinu. Stoga se brodovi moraju sidriti van ribolovne zone, a ribolovac mora uplivati krajnje tiho i oprezno.
Neka se stečena i pohranjena iskustva generacijski prenose, pa stoga neke vrste instinktivno bježe od iznenadnih, naglih pokreta ili promjene svjetla već i u larvalnom stadiju. Komplicirana genetska struktura je u stanju pohraniti evolucijski bitne podatke i predati ih idućim pokoljenjima neprestano se obogaćujući proživljenim i preživljenim iskustvima stvarajući na taj način sve savršenija bića. Nijedna izvaljena srdela, inćun ili gavun ne trebaju posebne upute ili priču pred spavanje o formiranju jata u kome je lakše preživjeti napad iglice ili gofa. Isto tako niti jedna akvarijska riba neće ni okom trepnuti ako staklu akvarija prinesete upaljenu svijeću. Takav vatreni oblik opasnosti u njihovom mokrom svijetu nikad nije postojao pa stoga nema potrebe za reakcijom.
Mnogi ronioci, a posebno sakupljači školjki, budu praćeni svom silom ovčica i podlanica. Nakon što nadobudno izađu po pušku pa se vrate u more, u pravilu ustanove kako ribe više nema. Silueta ronioca bez puške i sa puškom bitno je drukčija i očito uključuje za preživljavanje neophodne alarme.
Kod ribolova ludrom, kada se mreža zategne, ribari ostima ubijaju krupniju ribu i to ne stoga jer je mreža osjetljiva i ne može podnijeti tu težinu već zato jer se krupniji i iskusniji zubaci, pa i gofovi podvlače pod donji rub mreže, odižu konop i bježe, povlačeći pritom i gomilu ostale zamrežene ribe.
Vršom se vrlo uspješno love salpe. Premda se tako love oduvijek, te ribe i dalje jednako naivno ulaze kroz vršnjake baš kao i cipli.
S druge strane nikada nisam čuo da je puškom ulovljen šarag sa ožiljkom od strijele.
Sposobnost pamćenja i povezivanja uzroka i posljedice znači preživljavanje i napredovanje u evolucijskom poretku. Neke su ribe u tome jače a neke naprosto nisu. Baš kao i ljudi među kojima ima i glupljih i pametnijih, tako i među ribama postoje one koje ostavljaju dojam lukavih, a postoje i one koje, na našu sreću, povremeno rade gluposti.
