Nebrojeno riba pliva morima zbog površno konstruiranih predveza, pogrešnih čvorova ili loše navezanih udica. Naravno, što je lovina veća to su šanse za gubitkom već zakačene ribe veće. I premda je razloga puno, statistika je pokazala da je najčešći razlog pucanja predveza loš spoj strune i udice ili strune i spojnog zogulina.

Mnogi ribolovci koriste komplicirane čvorove koji su često samo deklarativno dobri dok se u praksi pokazuju doslovno kao najslabija karika koja često već na prvom pravom ispitu nosivosti doslovno pada u vodu. Upravo je stoga sve više ribolovaca koji izbjegavaju čvorove, a spojeve ostvaruju krimpanjem puškica. No iako se taj postupak čini vrlo jednostavnim, i tu može doći do propusta. Nevještim se stezanjem lako može oštetiti struna ili se pak iz straha od oštećenja puškica ne stegne dovoljno jako pa se struna pri opterećenju jednostavno izvuče. 

Da bi se izbjeglo oštećivanje strune prilikom krimpanja, treba ponajprije koristiti adekvatna kliješta. Jeftina električarska kliješta za skidanje izolacije i stezanje spojnih elektro-stopica, loš su izbor jer se s takvim kliještima teško može ostvariti potrebna snaga stiska. Posebno je rizično puškice krimpati kombinirkama jer se s njima struna najlakše oštećuje.

Kvalitetna kliješta za krimpanje imaju više utora namijenjenih različitim dimenzijama puškica tako da prilikom stezanja, zatvaranjem kliješta do kraja ostvarujemo najkvalitetnije zatvaranje tog spojnog elementa.

A da bismo rizik od izvlačenja strune sveli na najmanju moguću mjeru, uvijek možemo postaviti još jednu puškicu, udaljenu ne više od desetak milimetara. No potpunu sigurnost od izvlačenja postižemo jednostvanim spaljivanjem završnog kraja. Takvo spaljivanje uvijek rezultira kuglicom koja će i kod lošeg krimpanja kao zadnji osigurač zapeti u puškici  i sačuvati lovinu.

Spaljivanje kraja strune je najpraktičnije izvoditi ‘laserskim’ upaljačem kod kojega i pri jačem vjetru možemo kontrolirati smjer i jačinu plamena bez straha od oštećivanja nosivog dijela strune.

 

 

 

 

 

 

Ponajprije je potrebno posložiti sve elemente u željenom nizu – dvije puškice i dio koji želimo spojiti, u ovom slučaju zogulin.

 

 

 

 

 

 

Kliještima se krimpa prva puškica. Pritom treba povesti računa o udaljenosti od spojnog elementa jer nakon krimpanja puškica se neće moći pomicati.

 

 

 

 

 

 

Malo dalje, no ne dalje od 10 milimetara od prve puškice, krimpa se druga puškica.

 

 

 

 

 

 

Upaljačem se pažljivo spali kraj strune.

 

 

 

 

 

 

Na spaljenom kraju mora ostati formirana kuglica udaljena od zadnje puškice 2 do 3 milimetra.

 

 

 

 

 

 

Ovako izgleda konačni spoj koji se ne bi trebao izvući ni pri najvećim opterećenjima koje struna može podnijeti.