Kvrgavi volak ima kompaktnu, spiralno uvijenu ljušturu s tri do četiri istaknuta navoja vrlo čvrstih i debelih stjenki. Sifonska cijev je izdužena i jasno vidljiva. Na vanjskoj strani navoja se ističu kvrge u pravilnim razmacima po kojima je i dobio ime. Ljuštura mu je često potpuno zaraštena mahovnjacima i algama tako da je na dnu u pravilu dobro prikriven.
Može narasti do 130 milimetara i pritom težiti do 0,09 kg. Boja ljušture varira, no najčešće je smećkasto sivo zelenkasta s tamnijim spiralno položenim prugama smeđe-ljubičaste boje. Unutrašnjost ljušture je blijedo-sedefasto sivkasto-bijela.
Kvrgavog volka nalazimo duž cijele obale od najplićeg mora do 50 metara dubine, pri čemu je na sjevernom Jadranu ipak nešto češći. Premda preferira čvrsta obrasla dna, čest je i na muljevitim supstratima. Vrlo je brojan u lukama i njihovoj neposrednoj blizini.
Kvrgavi volak je strvinar, ali i lovac, ako se to za bilo kojeg puža može reći. Posebnim cjevastim organom tzv. radulom, uz pomoć sumporne kiseline, buši otvore u ljušturama drugih puževa i školjkaša da bi došao do mesnog dijela.
Mrijesti se od svibnja do lipnja. jajašca odlaže u karakterističnim nakupinama spužvaste forme.
Sakupljamo ga gazeći po plitkom moru ili roneći, što u hladnijem dijelu godine i nije neki doživljaj.
Da bi zimi došli do volka potrebno nam je samo nekoliko manjih grozdova daganja, mrežasta vreća od krumpira i nekoliko metara konopca. Dagnje se djelomično skaše te tako skašene ubace u vreću koja se potopi na dno. Ako je potrebno, vreća se oteža kamenom primjerene težine. Nakon sat–dva vremena, vreća se pažljivo izvuče te se s njene površine jednostavno pokupe volci privučeni dagnjama. Volci su stopalom najčešće čvrsto prihvaćeni tako da ih u izvlačenju vreće većina izađe na suho. S nekoliko takvih potapanja lako se može prikupiti zaliha za višednevni ribolov.
No za one koji vole šetnju, a ne žele se petljati s mrežastim vrećama, dagnjama i obilaskom takve trapule, rješenje je dvozub. Ovaj je alat oduvijek prisutan na našoj obali u manje-više neizmijenjenoj formi, a služi samo jednom cilju – prikupljanju s dna. Dvozub nije teško napraviti. Ukoliko nemate zube za osti, dovoljno je uzeti i dva veća čavla, drvenu dršku dugu oko 3 metra i snop gumica za domaćinstvo. Volak se stisne uz dno tako da ga zubi dvozuba obuhvate. Gumice će odraditi potreban stisak i uz malo pažnje volak je na suhom.
Volke za ješku možemo koristiti svježe ili fermentirane. U oba slučaja ih je potrebno razbiti, s tim da ih u prvom slučaju razbijamo neposredno prije ješkanja, dok u drugom to radimo nekoliko dana ranije. Da bi fermentacija bila uspješnija, a volci bili ‘mirisniji’, vrećicu s razbijenim volcima možemo držati na suncu. Tako dorađeni, volci dobiju jedan osebujan (vrlo fina riječ za ono što opisuje) i ribama vrlo privlačan miris. Osim toga, tako pripremljeni volci uspješno tjeraju i eventualnu publiku, što je, u obalnom ribolovu često od neprocjenjive važnosti.
Budući da je volak tvrd i vrlo žilav, odlična je ješka za podlanicu, jer ga sitna riba teško skida s udice pa može dovoljno dugo čekati plemenitiju rodbinu. Ješkamo ga cijelog, čak i dva ako su manji, a udica veća. Ako pak lovimo sitniju ribu, tada ga režemo na prutiće ili kockice veličine primjerene udici i ribi koju lovimo. Dobar je i za lov kantara, krupnih arbuna i fratara. Mana mu je jedino purpur, boja koju volak obilato ispušta, a koja će obojiti sve s čim dođe u dodir, uglavnom trajno i nepovratno.
Premda je jestiv nije osobito tražen kako zbog intenzivnog i oporog mirisa tako i zbog predrasuda vezanih uz njegove strvinarske sklonosti.
