Obična hobotnica je najveći jadranski glavonožac. Možemo je naći po cijelom Jadranu ponajprije uz stjenovite obale, ali i na pješčanim pa i muljevitim dnima, kao i na livadama posidonije i drugih morskih cvjetnica, od samog plićaka do impresivnih 200 metara dubine gdje najveći dio vremena provodi skrivena u rupama ili pukotinama stijena.

Na brojnost, odnosno pojedinačnu veličinu, u prvom redu utječu temperatura mora i dostupnost hrane tako da s porastom dubine, pogotovo nakon 100 metara, brojnost hobotnice naglo opada. Iako joj je životni vijek kratak, kod ženki 1 do 2 godine, a kod mužjaka tek nešto dulje, u Jadranu se bilježe ulovi teži od 20 kilograma što se može smatrati maksimalnom težinom koju ova vrsta za svog života može postići. Inače se prosječna veličina hobotnice kreće oko 2-3 kilograma pri čemu prosječna dužina tijela iznosi oko 150 centimetara, a dužina plašta oko 24 do 30 centimetara.

IZBJEGAVANJE SUKOBA

Hobotnica ima snažno, mišićavo tijelo vrlo zdepastog oblika. Od osam krakova najduži su bočni, nešto kraći trbušni, dok su leđni najkraći. Krakovi su naoružani sa dva reda prijanjaljki koje mogu biti različitog oblika, no nemaju ni rožnati prsten ni peteljku. Svaka je prijanjaljka s unutrašnje strane presvučena tankom kožnatom opnom koju hobotnice povremeno odbacuju. Veličina prijanjaljki je duž kraka različita. Od usta do prve trećine kraka, negdje u razini s rubom plašta, veličina prijanjaljki raste, nakon čega se prema kraju kraka ponovo smanjuju. Kod zrelih mužjaka su najveće prijanjaljke izrazito velike pa ih u susretu sa ženkom ističe i pokazuje kako bi izbjegao sukob.

U središtu krakova se nalaze usta naoružana snažnim čeljustima nalik papagajskom kljunu kojima hobotnica s lakoćom može progristi ili smrviti oklop raka.

OTROVNA SLINA

Priče o otrovu kojim usmrćuje rakove nije bajka već znanstveno potvrđena činjenica. Hobotnica ima tri slinske žljezde. Uloga i funkcija podjezične žljezde nije u potpunosti istražena dok je uloga druge dvije potpuno jasna. Prednja luči proolitičke enzime, a stražnja luči probavne enzime baš poput žuči u viših organizama pri čemu se slina sa žučnom sekrecijom otpušta preko malog, vrlo fleksibilnog rila koje se može gurnuti van usta. Pritom se slina, odnosno ‘žuč’ koja sadrži dva toksina α i β – cephalotoxin izbacuje pod pritiskom. Oba su toksina smrtonosna za rakove, tako da rakovi već u prvih nekoliko minuta nakon ugriza budu potpuno paralizirani.

MIMIKRIJA I OBLACI

Hobotnice imaju mekanu i glatku, vrlo sluzavu kožu ispod čijeg se gornjeg sloja

nalazi vezivno tkivo s mišićnim vlaknima, kromatoforima – stanicama koje sadrže pigment, te leukoforima i iridocitima – stanicama koje sadrže pločice kristala guanina.

Zahvaljujući izuzetno velikoj brzini živčane kontrole brojnih kombinacija kromatofora i iridocita, hobotnica s lakoćom mijenja boju potpuno se prilagođavajući okolišu. Na taj način mogu promijeniti boju tijela od tamno-crvenosmeđe preko narančastožute do sivkaste, gotovo bijele boje, pri čemu pigmente u svojoj koži može rasporediti po želji oblikujući mrljaste uzorke u skladu s bojom okoline.

Osim promjenom boje, hobotnica se okolišu prilagođava i nabiranjem kože čime se u potpunosti stapa sa okolnim terenom i zbog čega nevještom oku ostaje potpuno skrivena bez obzira, kretala se ili mirovala. Ovom se mimikrijom podjednako služe i u lovu i u skrivanju od predatora.

Osim toga, hobotnica je opremljena i vrećicom s crnilom koje u slučaju neposredne opasnosti svjesno ispušta stvarajući na taj način tamni oblak iz kojeg se skrivaju. Nakon što ispusti crnilo u pravilu naglo mijenja smjer kretanja što napadača najčešće zbuni sasvim dostatno za uspješan bijeg.

KAO HOUDINI

Hobotnica se kreće plivajući ili pužući po dnu na vrhovima krakova, a pri bijegu se kao i većina glavonožaca kreće unatrag, vodenim potiskom po sistemu akcije i reakcije.

Od svih beskralješnjaka, hobotnica ima najrazvijeniji živčani sustav, što je rezultiralo vrlo kompleksnim ponašanjem. Imaju mogućnost pamćenja, i sposobnost učenja pri čemu svaka jedinka hobotnice ima svoj zasebni identitet. A prije nekih desetak godina je uočeno da pokazuju i ponašanje slično igri.

Hobotnica je izrazito teritorijalna vrsta pa tako često kracima prenosi kamenje uredno gradeći vlastitu utvrdu na morskom dnu ili pak izbacuje pijesak i sitnije kamenje iz rupe u koju se želi skloniti. Na njenu žalost, upravo takve akcije, zbog otpadnog materijala ili svježe izrovanog morskog dna, podvodnim ribolovcima često odaju njeno prisustvo. Zahvaljujući vrlo gipkom tijelu može provući kroz iznenađujuće sitne i uske procjepe što joj je u bijegu od velike pomoći.

LJUBAVNI MARATONCI

Kao i svi ostali glavonošci jadrana i hobotnica je jednospolna. Spolnu zrelost dostiže sa 12-18 mjeseci a ima dva razdoblja mriješćenja – prvi u travnju i svibnju kad migriraju u pliće vode, a drugi u listopadu kada migriraju u dublje more.

Inače se pri oplodnji mužjaci koriste trećim desnim krakom koji je kod njih hektokotiliziran. Na vrhu tog kraka se nalazi mali žličasti jezičac, tzv, ligula, preko kojega tijekom parenja ženki predaje spermatofore.

Zanimljivo je da prosječno vrijeme parenja traje od 30 minuta do 2 sata. Ženka se može pariti s više mužjaka, sakupljajući spermatofore od svakog od njih.

BRIŽNI RODITELJI

Otprilike tjedan dana nakon parenja, ženka u prikladnoj kamenoj pukotini ili rupi, lijepi oplođena jaja, slažući ih u obliku grozdastih nakupina. Nakon polaganja jaja ostaje uz njih čuvajući ih i brinući o njima sve do izvaljivanja. Za tih četiri do pet tjedana hobotnica se ne hrani te nakon što se male hobotnice izvale, ugiba od izgladnjelosti.

Ličinke hobotnice su neposredno nakon izvaljivanja duge tek 3 milimetra i imaju sva vanjska obilježja odrasle jedinke po čemu se zapravo razlikuju od stadija ličinke kod drugih životinjskih skupina, a zbog čega se i nazivaju paraličinkama ili paralarvama. Ta prva dva mjeseca života žive kao planktonski organizmi nakon čega se dosegavši 7,5 milimetara dužine preobražuju te spuštaju na dno gdje ostaju do kraja života.

RAKOVI NA PRVOM MJESTU

Hobotnica je od izvaljivanja do kraja života svestrani grabežljivac te je kao takva odlično prilagođena životu lovca i to u prvom redu u noćnom periodu.

Plijen traži i pronalazi na nekoliko načina.

Zahvaljujući vrlo razvijenom vidu i velikim očima koje su kapcima prilagođene prigušenom svjetlu pod vodom, jasno razaznaju gibanja i prepoznaju strukture.

Osim vidom , hobotnice ‘gledaju’ pipajući nasumičnim traganjem pomoću vršnih dijelova svojih krakova ili pak ispuhivanjem mlaza vode iz lijevka otkrivajući plijen ukopan u mekom dnu. Baš kao i ostali glavonošci i hobotnice su vrlo osjetljive na kemijske podražaje koje detektiraju pomoću osjetilnih stanica smještenih na usnom polju ali i prijanjaljkama.

Tako mogu osjetiti i udaljene mirise pomoću receptora smještenih u njihovim mirisnim jamicama koji im služe, osim za socijalnu komunikaciju, i za detektiranje plijena na većim udaljenostima.

Hobotnica se hrani svim vrstama rakova, glavonožaca, riba, školjkaša, puževa i mnogočetinaša, kao i pripadnicima svoje vrste. Napada i bolesne ribe, ali jede i uginule životinje i otpatke ljudske hrane.

Ipak, najdraža su joj hrana rakovi koje najprije ugrizom paralizira, a potom raskida na sitne komadiće. Ako su manji, proguta ih, a iz većih isiše meso iz njihova oklopa.

Školjkaše također isiše, i to tako da između pritvorenih ljuštura ubaci kamenčić kojim spriječi njihovo potpuno zatvaranje, nakon čega bespomoćni organizam silinom umrtvi, smekša i usiše.

OSAM VRSTA

Od 51 vrsta glavonožaca zabilježenih u Sredozemnom moru, u Jadranu obitava 41 vrsta, odnosno 80 posto poznatih sredozemnih vrsta. Iz obitelji Octopodidae u Jadranu živi 8 vrsta i to: obična hobotnica (Octopus vulgaris, Cuvier, 1797), tračan (Octopus macropus, Risso, 1826), hobotnica pauk (Octopus salutii, Vérany, 1836), patuljasta dugokraka hobotnica (Macrotritopus defilippi, Vérany, 1851), jednoroga hobotnica – (Scaeurgus unicirrhus, delle Chiaje, 1838), želatinska hobotnica (Preroctopus tetracirrhus, delle Chiaje,1830), mrki muzgavac (Eledone moschata, Lamarck, 1798) i bijeli muzgavac (Eledone cirrhosa, Lamarck, 1798).

TRENUTAK SMRTI

Cirkulacijski sustav je kod hobotnice zatvoren i sastoji se od srca, škržnih srca, škržnih žlijezda i krvnih žila. Kao dvoškržnjaci imaju jedan par škrga smješten na leđnoj strani plaštene šupljine.

Hobotnice imaju samo jedan organ unutrašnje sekrecije. To je optička žlijezda čiji hormon ima više funkcija, a između ostaloga kontrolira funkcije reproduktivnih organa, pobuđuje refleks čuvanja jaja, određuje trenutak prestanka hranjenja, te gotovo trenutnu smrt nakon izvaljivanja mrijesta.

Iako se općenito smatra da hobotnica dobro podnosi zatočeništvo to nije točno. Bez obzira na veličinu akvarija, i kvalitetu uvjeta i hrane, zatočena hobotnica u pravilu nakon nekog vremena padne u depresiju s kobnim posljedicama. Postepeno sama sebi izgrize krakove na male komadiće nakon čega u kratkom vremenu, potpuno iscrpljena, ugine.