Dileme oko toga koliko parangal treba ostati u moru stare su valjda koliko i lov parangalima. Nekog striktnog pravila tu zapravo i nema. U principu, u lovu s manjim parangalima, sve što se treba dogoditi dogodi se unutar dva sata, što znači da se primjerice parangali za bijelu ribu ljeti mogu dizati već sat i pol nakon polaganja, a zimi nakon nekih 4 do 5 sati. Ukoliko je ulov na njima zadovoljio očekivanja, odmah se može napraviti još jedno polaganje, na istom terenu, s istom ješkom.
Većina ribolovaca koja s parangalima izađe na more na duže od jednog dana prvo topljenje radi u sumrak. Nakon sat i pol vremena parangal se diže i odmah ponovo topi. Oba se polaganja rade na dubinama do 25 metara. Nakon dva sata parangal se ponovo podiže i odmah potom baca, ali ovoga puta naješkan tvrđom ješkom, na nešto većoj dubini, do 35 metara, i tamo ostavlja do zore. Nakon što se u zoru podigao, preješka se sa srdelom i polaže oko brakova, u prolaze i kanale s kurentom, na dubini oko 30 metara, i tamo ostavlja oko 2 sata.
Naravno, ovaj se raspored odnosi na nekakav univerzalni parangal namijenjen bijeloj ribi i to u toplijem dijelu godine.
U zimskom je periodu raspored malo drukčiji. Odrađuju se dva, eventualno tri polaganja od koji je jedno cjelonoćno, dok u dnevnima parangali ostaju u moru oko 5 sati. Dubina polaganja je zimi u odnosu na ljetni raspored u prosjeku veća za oko desetak metara, a po potrebi i znatno više.
A samo polaganje parangala u more je zapravo vrlo jednostavno.
Prije polaganja, a osobito ako parangal još nije bio u moru, poželjno ga je poprskati morem i na taj ga način navlažiti, nakon čega će maestra biti mekša i podatnija za rad.
Maestra se preko omče i olovnice spaja s kalumom, pa se paralelno spuštaju u more povučene olovnim tegom. Naravno to se radi u vožnji kako bi se maestra i kaluma sigurno razdvojile. Kada se u spuštanju dođe do prame, prama se izvadi iz gumiranog procijepa na obodu kofe te se s naješkanom udicom spusti u more. U principu se pri polaganju jedna prama baca u lijevu, a sljedeća u desnu stranu.
Kod najlonskih parangala treba paziti da maestra nakon polaganja ne ostane prenategnuta. Dapače, poželjno je da bude labavija kako bi i riba imala manje otpora u prvih metar-dva povlačenja.
Pojedini parangalisti ne odvajaju maestru od kalume, odnosno drže ih uvijek spojenima. Kod polaganja, za kraj, ili bolje rečeno za početak konopca, kači se sinjal i baca u more propuštajući sinkrono kroz ruke konop kojim je sinjal vezan. Kad dođu do omče koja određuje završetak kalume i početak maestre, kači se otežanje i nastavlja s polaganjem parangala. Na ovaj se način izbjegava namotavanje kalume na sinjal, ali zato se u kofi nalazi barem 80 metara konopa više.
Kod ovakvog načina mnogi od tih parangalista za kalumu koriste deblji najlonski monofil i to posebno u lovu s najlonskim parangalima na manjim dubinama.
U vožnji se prilikom polaganja parangala, pogotovo ako je riba raštrkana, nastoji pokriti što šire područje, no ako se zna da je riba na okupu, tada se parangal nastoji položiti što je moguće gušće i koncentriranije. Upravo se zato i rade mali parangali kako bi se ciljano pokrilo uže područje.
Parangale uvijek treba polagati niz kurenat. Polaganjem parangala u smjeru suprotnom od strujanja kurenta neizbježno dolazi do stvaranja ‘trbuha’, što u konačnici većinu udica sabija na isto mjesto, nakon čega parangal postaje praktični nerazmrsiv, dok prazne udice i ribolovni fijasko ne treba ni spominjati.
Isto tako, ako je kurenat prejak, treba potpuno odustati od lova s parangalima . Naime, jak kurenat s lakoćom će i teško olovani parangal baciti i navući u škrape odakle ga je uglavnom vrlo teško, ako ne i nemoguće izvući.
