Obitelj usnača u našem moru ima osam rodova: Xirychthys, Labrus, Symphodus, Lappanella, Ctenolabrus, Coris, Thalassoma i Acantholabrus, od kojih je rod Labrus ribarima definitivno najpoznatiji i najbliži.
Mesnate i izražene usne, po kojima je obitelj i dobila ime, temeljna su odlika po kojoj se već na prvi pogled razlikuju od svih ostalih ribljih vrsta. Osim toga, njihova raskošna obojanost je dodatna karakteristika zahvaljujući kojoj su oduvijek privlačile pažnju kako početnika tako i prokušanih majstora udice.
Tijelo svih usnača je glatko i hidrodinamično, dok su im kretnje spore i uvijek odmjerene, tako da se s lakoćom i krajnjom elegancijom, često koristeći samo grudne peraje, usporeno kreću u labirintu raslinja i hridi, baš kao da pokušavaju svojim bojama i držanjem impresionirati sve koji ih mogu vidjeti. Naravno, to se sporo plivanje u trenu može pretvoriti u streloviti eksplozivni bijeg koji ipak ne traje dugo, jer su sve usnače zapravo loši i spori plivači, bez kondicije neophodne za brzo plivanje na duže staze. Svi njihovi bjegovi su kratki i vode uvijek samo do prvog zaklona.
Usnače možemo naći u najplićem moru, ali i na dubinama od preko 100 metara, pri čemu neke vrste zalaze i do 200 metara dubine. U pravilu preferiraju tvrda i zarasla dna na dubinama od 20 do 50 metara.
Hranu, u prvom redu niže beskralježnjake i biljke, ali isto tako i rakove i riblju mlađ, pronalaze na morskom dnu uz koje su vezani i svim ostalim životnim navikama i potrebama.
Iako su uglavnom samotari, znaju se zadržavati u manjim skupinama.
Mrijest se odvija u toplijem dijelu godine, pri čemu mnoge vrste od algi i morskih trava grade gnijezdo.
Kod većine usnača je spolni dimorfizam jasno izražen, tako da se, uz različitu obojenost u zavisnosti od staništa, lako stiče pogrešan dojam o broju vrsta. U našem je moru trenutno prisutno 20 vrsta s više od 300 narodnih naziva, od kojih je jedna trajno zaštićena. To je drozd.
Drozd može narasti do 55 centimetara dužine i pritom težiti do 1,7 kilograma. Ipak, srednja lovna težina je puno manja i kreće se oko 0,25 kilograma.
Ima izduženo, za usnjače karakteristično tijelo. Glava je izduljena s mesnatim debelim usnama. Boje je najčešće s leđne strane i po gornjem dijelu boka svježe zelene s prijelazom prema trbušnoj strani na bijelo narančasto zlatastu. Istočkan je bjelkastim do tirkizno-modrim bisernim mrljama.
Iako je takva obojanost jedinstvena, juvenilarni primjerci često znaju biti bitno drukčije obojani što naravno dovodi do zbrke. Tako mladi drozdovi često budu maslinasto smeđe boje s nepravilnim tamnijim i svjetlijim mrljama.
Bočna je linija zbog nepravilne pigmentacije teže uočljiva.
Peraje su kao i kod većine ostalih riba iz obitelji solidno razvijene.
Drozda nalazimo duž cijelog Jadrana od 5 do 50 metara dubine s tim da je na sjevernom Jadranu ipak nešto rjeđi.
Drozd je odvojenog spola i mrijesti se krajem zime te tijekom prve polovice proljeća.
Protoginični je hermafrodit, a spolnu transformaciju doživljava s dosegnutih 27 centimetara dužine dok spolnu zrelost postiže sa 16 centimetara dužine, odnosno tek s navršene dvije godine starosti.
Glavna su mu hrana rakovi, puževi, školjke i ostali niži beskralježnjaci. Životni mu je vijek do 18 godina.
Kao troma i inertna riba često se ulovi raznim alatima, od mreža, preko vrša do udica, u pravilu kao slučajni ulov.
A budući da je trajno zaštićena vrsta, slučajno ulovljene drozdove treba neozlijeđene što je moguće prije vratiti u more.
Zanimljivo je da je Turdus merula naziv za pticu kosa, što je starim Grcima i Rimljanima bila inspiracija za imenovanje ribe vrane – Labrus merula.
No Turdus je naziv koji su koristili i za pticu drozda (čvrljka, čvorka) prema čemu riba drozd danas nosi svoje talijansko ime.
