Andrej Gajić je renomirani morski biolog i patobiolog koji se bavi istraživanjem morskih pasa i raža s posebnim naglaskom na istraživanje malo poznatih i kritično ugroženih vrsta.
U svom novom radu objavljenom u prestižnom Journal of Fish Biology (Wiley) isložio je prvi opis leucističnog psa prasca (Oxynotus centrina) iz Južnog Jadrana i uopćeno prvi opis poremećaja pigmenta kod porodice prasaca (Oxynotidae, Gill, 1912).
Evo što nam jke Andrej reko o tom svom radu:
– Istraživanje je odrađeno u sklopu dvije magistarske teze na Erasmus + Programu Univerziteta u Gentu (Belgija) kojima je mentorirao A. Gajić, dok je potpuno financirano od strane čuvenog Explorers Cluba iz New Yorka.
Boja tijela morskih pasa, kao i drugih životinja, prvenstvno je genetski nasljeđena i određena regulacijom pigmetnih stanica poznatih kao kromatofori. Kromatofori koji sadrže smeđi i crni pigment (melanofori) povezani su sa tamnijom ili svjetlijom bojom tijela i najčešće su podložni poremećajima pigmentacije.
Poremećajem pigmentacije se smatra svako odstupanje od prirodnih varijacija boje kod određene vrste, a obično se manifestiraju kao hipomelanoza (poput leucizma, albinizma i piebaldizma), depigmentacija, polimorfizam ili hipermelanoza.
Leucizam je djelimičan gubitak pigmentacije u kojem jedinka i dalje može proizvoditi pigment, ali melanin nedostaje u određenim dijelovima tijela.
Iako leucistični morski psi mogu izgledati potpuno bijeli, njihove oči zadržavaju normalnu pigmentaciju.
Bočni prikaz normalnog (gore) i leucističnog (dolje) muškog primjerka morskog psa prasca kod kojih je u obje jedinke vidljiva normalna pigmentacija očiju. Fotografija A. Gajić.
Suprotno tome, kod albinizma je izražen potpuni izostanak melanina, a što dovodi do bijelih ili žućkastih jedinki s karaktrističnim crvenim očima.
Hipomelanoza je izuzetno rijetka među psima i ražama i zabilježena je kod manje od 5 posto poznatih vrsta, sa samo 14 dokumentiranih slučajeva kod dubokomorskih vrsta u svijetu – priča nam Andrej.
– Pas prasac, Oxynotus centrina (Linnaeus, 1758), je karizmatična vrsta morskog psa, koja preferira duboke vode vanjskog dijela šelfa i gornjeg dijela slaza Atlantika.
Iako se kod nas smatrao rijetkim, recentne studije ukazuju da je gotovo uobičajen u Jadranskom moru.
Nalazimo ga od svega 50 pa do 1300 metara dubine.
U Jadranskom moru susreti su najčešći od 100 do 500 metara, iako su bilježeni i na svega 20 metara dubine.
Odrasle jedinke u Mediteranu rastu najčešće od 60 do 80 centimetara ukupne dužine i teže ne više od 7-8 kilograma.
Odlikuju se vrlo čvrstim, upečatljivim tijelom, koje je na poprečnom presjeku jasno trokutasto. Razmnožava se lecitotrofno živorodno pa tako, embrioni hranjive tvari primaju isključivo putem vitelusnog miješka.
Studije na jadranskim primjercima ukazuju da su oba ovarija funkcionalna, sa asimetrijom koja se ogleda u težini.
Usljed sve većeg porasta pritisaka u vanjskom dijelu šelfa i gornjem dijelu slaza, prasac se smatra kritično ugroženim u Mediteranskom moru, dok je i globalno također ugrožen – nastavlja Andrej.
– Tipična boja psa prasca je tamnosivosmeđa do jednolično crna, obično s tamnim mrljama na glavi i bokovima.
Nasuprot tome, jedinka sa abnormalnom pigmentacijom opisana u radu pokazivala je izrazito svetlu boju, sa različitim nijansama svijetlo i nešto tamnije sive, koje su bile neravnomjerno raspoređene po tijelu s gotovo potpuno bijelim dijelovima na repu, trupu i leđnim perajama. Rep leucističnog psa je nadalje uspoređen s mužjakom i ženkom iz iste vrste, koji su imali boju dosljednu opisu vrste, a ulovljeni su u istom području u okolici Vlore na jugu Jadrana ove godine.
Varijacije boje kože u repnom dijelu leucističkog mužjaka (a), uobičajenog tamnosmeđeg mužjaka (b) i smeđe-crnkaste ženke (c). Fotografije E. Neuman Sharklab ADR
Leucistični pas prasac je bio odrasli mužjak dužine 64,5 centimetara i ukupne težine od 2,406 kilograma.
Detaljan zdravstveni pregled putem magnetne rezonance (MRI) ukazao je na normalne organe, bez uočenih promjena.
Pregled psa prasca magnetnom rezonancom – Foto A. Gajic
Nadalje, nisu primijećene razlike u usporedbi leucističnog mužjaka s normalno pigmentiranim mužjakom ulovljenim u istom području.
Tamna boja dubokomorskih pasa omogućava im da se kamufliraju u okruženju, pomažući im da tako izbjegnu predatore i lakše ulove plijen.
Određena istraživanja sugerirala su da nedostatak pigmentacije može učiniti jedinke lakše uočljivim i za predatore i za plijen, tako potencijalno smanjujući njihove šanse za preživljavanje.
Detaljan medicinski pregled i izračunati morfološki indeksi ukazali su da je leucistični prasac bio dobrog zdravlja prije nego što je ulovljen.
Ovo zapažanje sugerira da poremećaji pigmentacije ne moraju nužno utjecati na preživljavanje ili rast ajkula, a što je u skladu s inicijalnim nalazima kod drugih dubokomorskih vrsta morskih pasa koji su publicirani u posljednje vrijeme.
Promatranja odraslih morskih pasa u dobrom zdravstvenom stanju, usprkos pigmentnim poremećajima, ukazuju da ove promjene ne utječu nužno na njihove sposobnosti ishrane ili izbjegavanja predatora, niti ometaju reprodukciju.
Ipak, studija ističe potrebu za obimnijim istraživanjima o pojavi poremećaja pigmentacije kod morskih pasa, posebno kod dubokomorskih vrsta, i njihovim mogućim utjecajima na dobrobit jedinki.
Iako su poremećaji pigmentacije uglavnom genetski uvjetovani, na njih mogu ontogenetski uticati hormonske promjene i različiti faktori životne sredine.
Utjecaj antropogenih stresora, povišene temperature i inbridinga u izoliranim populacijama na takve poremećaje još uvek nije dovoljno istražen.
Također, male gustine populacije mogu povećati učestalost abnormalnosti u boji, potencijalno zbog smanjene genetske raznovrsnosti ispričao nam je Andrej Gajić.
A. Gajić tijekom oživljavanja psa prasca – Foto E. Neuman
