Malo je riba koje se ponašanjem i općim životnim navikama mogu usporediti s uvijek traženim i cijenjenim kovačem. Svoj plijen napada iz zasjede što je u otvorenom moru pravo umijeće. Zasjedu bazira na svojoj nevidljivosti u en face položaju, a uspješnost napada na svojim rastezljivim ustima.

NAJSPORIJA RIBA

Kovač je riba koja može u svom rastu dosegnuti 8 kilograma težine i 90 centimetara dužine, no takvi su slučajevi ipak rijetki. Najčešće se love primjerci teški oko pola kilograma.

Kovač je riba vrlo specifičnog oblika. Bočno je spljošten, a u profilu elipsoidan, s končasto izduljenim krajevima prve leđne peraje. Ostale peraje su solidno razvijene.

U bazi druge leđne i podrepne peraje nalazi se niz od 5 do 8, odnosno od 6 do 8 koštanih štitića s vrlo oštrim vrhovima. Glava je velika kao gotovo polovica cijelog tijela.

Boja tijela oscilira od zelenkasto-sivkaste do modrikasto-tamne. Kod mlađih primjeraka, koji znaju biti vrlo svijetli, po bokovima se mogu vidjeti i nepravilne tamnije pruge.

Na svakom boku ima karakterističnu veliku tamnu, svijetlo obrubljenu, mrlju. Nije ni okretan ni brz plivač. Dapače, kovač spada u najsporije ribe Jadrana.

LOVAC IZ ZASJEDE

Kovača nalazimo posvuda, od pet pa do nevjerojatnih 300 metara, no najčešće od 70 do 150 metara dubine. Kao tipična bentopelagička vrsta uopće nije izbirljiv prema tipu dna.

Malo je riba koje se ponašanjem i općim životnim navikama mogu usporediti s njim. Ovaj usporeni lovac svoj plijen napada polako mu se približavajući da bi u trenutku kada se dovoljno približi strelovito izbacio svoja istezljiva usta te uz pomoć vakuma jednostavno usisao svoju žrtvu.

Mrijesti se u proljeće, a spolno postaje zreo kada dosegne 36 centimetra dužine, odnosno 4 godine starosti. Manji primjerci žive u jatima, sporo prateći jata manjih riba, usput loveći najsporije i najneopreznije primjerke. Odrasli kovači su uglavnom nedruželjubivi i život provode kao samotari.

Maksimalna zabilježena životna dob kovača je 12 godina.

SLUČAJNI ULOVI

Kovač je cijenjena riba, ne samo sa gastronomskog stajališta već i po težini kojom se lovi. Iako je u gospodarskom ribolovu u koćarskim mrežama kovač redovita lovina, u principu su ulovi kovača sportskoribolovnim udičarskim alatima vrlo rijetki, tako da se zapravo ribolovac koji ostvari takav ulov može smatrati sretnikom.

Mnogi iskusniji ribari znaju u šali reći kako kovača najuspješnije love oni koji uopće ne znaju loviti. Naime, početnici zbog neiskustva često uopće ne osjete kad na udici imaju zakačenu sitnu ribu, koja je zapravo tako zakačena idealna ješka za kovača.

A budući da se kovač lovi uglavnom sporadično i slučajno, neki posebni i specijalni ribolovni alati za ovu riblju vrstu zapravo i ne postoje.

Naravno, kao što je slučaj i sa svim drugim vrstama, tako i kovača na nekim dijelovima obale susrećemo u nešto većem broju, zbog čega su i ulov onda nešto učestaliji.

Takav je slučaj primjerice u Crikveničkom akvatoriju, gdje zbog češćih ulova kovača kod ribara nalazimo i posebno pripremljene predveze kojima se ovaj spori stanovnik mora uspješno lovi.

Arma za kovača nije komplicirana i možemo reći da je skoro pa univerzalna. Predvez se formira od običnog najlonskog monofila ili fluorokarbona u dužini od 60 centimetara na čijem je kraju vezana udica veličinom primjerena ješki i lovini. Za ješku se obično koristi cijela srdela ili manula, prošivena i na repu učvršćena čvorom bez čvora. Druga montaža podrazumijeva kačenje jedne do dvije ribe kroz oči ili pak kroz vilice odozdo prema gore.

S obzirom na otežanje, dvije su konstrukcije najčešće. Jedna je klasična kančenica kod koje je olovnica na kraju sistema, dok su prame raspoređene iznad olovnice.

Druga konstrukcija ima kliznu olovnicu na osnovi, ispod koje se nalazi predvez sa samo jednom udicom.

ROKTANJE IZ JEDNJAKA

Kovač je česta lovina i u jesensko-zimskom lignjolovu kada se pohlepno zna baciti za skosavicom ili peškafondom. Bez obzira na veličinu varalice, redovito je proguta toliko duboko da do varalice možemo doći tek kad rasporimo ribu.

Nakon što se zakači, kovač ne pruža neki znatniji otpor. Dok na udici putuje prema površini raširi sve peraje i tako nakopunjen otpor pruža samo svojim volumenom, pa se na velikim dubinama čini kao mrtav teret koji oblik dobije tek nakon što dođe blizu površine.

Ulovljeni kovač se ne brani ni nakon što ga se ubaci u barku. Jedno vrijeme ostaje raširenih peraja lagano drhtureći, da bi se vrlo brzo potpuno umirio i predao. Zanimljivo je da nakon izvlačenja ispušta zvukove slične roktanju, što je posljedica stezanja jednjaka i nema veze ni sa kakvim govornim aparatom kako se donedavno smatralo.

Meso kovača je izrazito ukusno, tečno i lako probavljivo, tako da je ova riba oduvijek izrazito cijenjena. Može se pripravljati na sve načine, no najukusniji je pečen na žaru ili kuhan. Za razliku od većine ostalih vrsta jadranskih riba, kod kovača su jestivi i ikra i jetra.

ZEUSOVA RIBA

Kovač je riba uz koju je vezano mnoštvo legendi i predaja. Najranije su sačuvane one još iz doba stare Grčke, iz vremena mitova i legendi o grčkim bogovima. Jedna je legenda posebno zanimljiva jer vrlo slikovito objašnjava porijeklo neobičnog imena ove ribe.

Vrhovno grčko božanstvo Zeus, jednom je zgodom, nakon svađe s ostalim božanstvima, bjesomučno goneći svoje upregnute konje, svoj bijes iskaljivao bacajući gromove. Na njegovu nesreću, jedan je grom udario u potkovu njegovog konja zbog čega je Zeus morao zaustaviti svoje božanske dvokolice. Polako se spustio na obalu mora i pozvao Hefesta, boga vatre i vrsnog kovača, da mu pomogne u nevolji i potkuje njegove konje. No Hefest je bio ljut na Zeusa i odbio mu je pomoći. Ostali su bogovi podržali Hefesta, tako da je Zeus u svojoj nevolji i svom bijesu na žalu ostao potpuno sam. I dok je razmišljao o tome kako da se vrati na Olimp, začuo je čudno roktanje.

Okrenuo se i na žalu ugledao neobičnu ribu. Tijelom je lupala po stijeni baš kao što čekić udara po nakovnju. Zeus ju je gledao s neskrivenim udivljenjem. Oklopljena glava je podsjećala na ratnički šljem, a nakostriješene bodlje na ratnika pred bitku. I dok ju je tako gledao, riba mu se obrati i progovori ljudskim glasom:

– Pojedi me i moći ćeš potkovati svoje konje.

Iznenađen, ali očito naviknut na čuda, Zeus posluša ribu. Meso je bilo vrlo tečno i neuobičajeno ukusno, tako da je gozba prošla i brže nego što je želio. I u trenutku dok se spremao na odmor nakon jela, pogled mu padne na kosti koje s ostale nakon gozbe. Umor je trenutno nestao jer su kosti bile jako nalik kovačkom alatu. Uzeo je čekić s donje vilice, nakovanj s obraza, a bodlje je iskoristio kao klinove. Potkovao je svoje konje i uspješno se vinuo put Olimpa svojim božanskim poslom.

Za nagradu što mu je požrtvovna riba pomogla uzeo ju je u zaštitu i nazvao Zeus Halkeus (Ζεύς Χαλκεύς) što znači Zeusov kovač. I doista, od tog su vremena svi bogovi i ljudi tu ribu zvali Zeusovim kovačem, pri čemu su je unatoč strahu od Zeusovog gnjeva bespoštedno lovili, što s obzirom na kvalitetu mesa nije nimalo neobično.

DVIJE KRŠĆANSKE PREDAJE

Druga legenda je nešto mlađa, a dolazi nam iz kršćanskih predaja prema kojima je sveti Petar po Isusovom nalogu na Galilejskom jezeru iz ribljih ustiju izvadio novčić kojim je platio porez. Zahvalni je Petar čudesnu ribu vratio u more, a budući da je kao kovač imao ruke crne od uglja, na bokovima ribe je ostavio tamne otiske svojih prstiju po kojima je riba i danas prepoznatljiva zbog čega je na mnogim mjestima nazivaju svetim Petrom ili češće Šanpjerom.

Druga kršćanska verzija priča o krštenju riba, pri čemu ih je sveti Petar do koljena u moru propuštao između nogu dajući im, kako bi koja prošla, imena. Kada je kovač došao na red, sveti ga je Petar, čudeći se ljepoti i neobičnom izgledu, podigao uzevši ga između kažiprsta i palca. Dao mu je ime po sebi, a u trajni spomen na taj događaj, na ribljim su bokovima ostali otisci garavih Petrovih prstiju.