Svaki pojedini organizam na ovom našem planetu je uglavnom maksimalno prilagođen uvjetima koji vladaju u njegovom okruženju. Ni ribe nisu po tom pitanju ništa drugačije. Voda, njihovo prirodno stanište ima svojstva koja uvjetuju većinu ribljih životnih funkcija.

Kopnenim bićima voda prvenstveno služi za piće, a neka od tih bića se moraju i dobrano potruditi da bi došla do nje, dok ribe moraju samo otvoriti usta. No je li to baš tako?

Da bismo lakše odgovorili na pitanje koliko su ribe uistinu žedne, moramo se podsjetiti gradiva iz osnovne škole, točnije zakonitosti vezanih uz difuziju i osmozu.

Ako između dvije, različito zasićene tekućine postavimo propusnu membranu, doći će do difuzije (miješanja tekućina). Pri tome nije važno koje tekućine ima više, već koja je zasićenija. Ona manje zasićena će kroz membranu upijati supstance iz zasićenije otopine, a sila koja pri tom djeluje na membranu zove se osmotski pritisak. Što je razlika u zasićenosti veća osmotski je pritisak viši.

Koža kod riba, između ostalog, ima i ulogu membrane na koju djeluju sile osmotskog tlaka koje neprestano žele izjednačiti zasićenost ribljeg tkiva s okolnom tekućinom. No taj tlak nije svuda jednak niti djeluje uvijek u istom smjeru.

Iako su se uspješno razvile i savršeno prilagodile uvjetima u kojima žive, ribe su isto tako o tim uvjetima potpuno ovisne. Tako ponekad i male promjene u sastavu vode mogu kobno završiti. Dovoljno je promijeniti kiselost ili tvrdoću vode pa da ribe obole ili uginu da i ne spominjemo drastične razlike u salinitetu između morske i slatke vode. Tako će morska riba uronjena u slatku vodu uginuti u vrlo kratkom vremenu, a jednako će neslavno završiti i uranjanje slatkovodne ribe u more. Izuzetak čini tek mali broj vrsta, kao što su jegulje ili lososi, koji zahvaljujući posebnim prilagodbama mogu podnijeti tako drastične promjene.

U ribljim tkivima slatkovodnih riba osmotski tlak iznosi približno 6 – 10 bara dok je u slatkoj vodi približno jednak nuli. Stoga slatkovodne ribe imaju problema s prodiranjem vode u tkiva. Naravno da u takvim okolnostima nikada nisu žedne.

Nasuprot tome, za morske koštunjače vladaju nešto drukčiji uvjeti. Osmotski tlak mora doseže oko 30-ak bara, dok je u tkivima tih riba svega 10 – 15 bara. Toliko jaka razlika u osmotskom tlaku neprestano velikom silinom isušuje riblja tkiva zbog čega su morske ribe, uvjetno rečeno, neprestano na rubu žeđi.

No neke su morske vrste u tom segmentu prilagodbe otišle korak dalje. Psi i raže su razvili sposobnost zadržavanja mokraće u krvi, čime su podigli razinu osmotskog tlaka u svojim tkivima iznad osmotskog tlaka mora tako da hrskavičnjače imaju sličan problem kao i slatkovodne ribe – bore se s viškom tekućine.

Poznata ali gotovo zaboravljena činjenica je da ulovljeni psi i mačke nakon što u moru odleže bar 24 sata imaju znatno ukusnije meso. Za to je zaslužan upravo osmotski tlak koji iz tkiva izvlači amonijak.

Valja spomenuti da neke vrste, poput cipala ili brancina, s lakoćom podnose i veće oscilacije u salinitetu. Njih možemo sresti na ušćima rijeka i oko vrulja gdje se u moru nižeg saliniteta osjećaju doslovno kao riba u vodi. Osim toga ranjeni, ili parazitima invadirani cipli se često mogu vidjeti u gotovo potpuno slatkoj vodi, ponekad daleko uzvodno, visoko od ušća rijeka. Na taj se način pokušavaju riješiti parazita koji ne podnose slatku vodu, dok istovremeno niži salinitet pogoduje zacjeljivanju rana.