Piše: Valentin ŠTANTE
Spustiš se na dno i u početku još uvijek nosiš sve sa sobom.
Misli, planove, želju da se nešto dogodi.
Tijelo je dolje, a gore još uvijek traje.
Ležiš na dnu.
Gledaš u prazno.
Ali to nije čekanje.
Pravo čekanje počinje tek kad prestaneš tražiti.
Kad pogled više ne lovi, kad ruke prestanu stezati, kad držanje daha više nije brojanje
nego nešto što se događa samo.
Tada se more ne miče.
Ili se miče toliko sporo da to više ne možeš mjeriti.
Vrijeme izgubi oblik.
Ne znaš je li prošlo deset sekundi ili minuta.
A nije ni važno jer više nisi unutra kao netko tko lovi.
Nisi ni gost.
Samo si još jedan dio dna.
Jedna sjena koja ne traži ništa.
I tek tada postaneš more.
Prije nje je odjednom bila panika.
Tisuće sitnih tijela u plićaku.
Bugve, ušate, fratri i salpe, bez smjera, bez razmaka.
Jedna preko druge, tražile su zaklon koji nije postojao.
Nisam se pomaknuo.
Prošla je iznad mene.
Sasvim blizu.
Spora.
Nije jurila.
Nije trebala.
Osjetio sam je prije nego što sam je vidio.
Tijelo bez naglog pokreta kliznulo je kroz paniku kao da ne pripada tom rasulu.
Uzelo je sa sobom dio mora, sav nemir.
Još nekoliko trenutaka plićak je ostao razbijen.
A onda su se prve vratile bugve.
Oprezno, jedna za drugom.
Razmak među njima se smanjivao i uskoro su opet bile jato.
A ja sam ležao još uvijek dolje.
Ne zbog ribe i ne zbog lova.
Zbog mora.
