Koliko se puta dogodilo da se unatoč pravovremenoj kontri riba nije zakačila? Tada se obično krivica svali na vlastitu nespretnost i loše reflekse, no rijetko se kada pomisli da je riba, trenutak prije kontre, možda ispljunula do tada čvrsto prihvaćenu ješku sa sakrivenom udicom. No razlog zbog kojeg ribe to rade je zapravo vrlo jednostavan.
Unatoč visokom stupnju prilagođenosti riba, neki su detalji, poput primjerice ribljeg jezika, ostali nedorečeni. U riba je ovaj organ najčešće vrlo malo pomičan ili čak i potpuno nepomičan. U trenutku kada riba zagrize zalogaj i smjesti ga u usta jezikom ga ne može okrenuti. To je vrlo očito i bez zavirivanja u ždrijelo kakve tune ili psa.
Pored slabo pomičnog jezika, ribe imaju još jedan problem. Tko god je promatrao ribe dok se hrane, bilo pod maskom u prirodnom okruženju, bilo u akvarijskim uvjetima, mogao je vidjeti kako vrlo često netom usisanu hranu ispljunu, pa je odmah potom ponovo usisaju. Ovo pljucanje hrane, naravno, nije stvar neodgoja već posljedica još jednog nesavršenstva. Naime, zbog specifičnog konstrukcijskog rješenja čeljusnog aparata, ribe hranu ne mogu žvakati. Pokreti neophodni za žvakanje bi zaustavili rad škrga i time prekinuli proces disanja. Stoga su ribe prisiljene svoje zalogaje oblikovati na drugi način – pljuckanjem i ponovnim usisavanjem. Naravno, ako je zalogaj koji žele progutati čvrsto pričvršćen za podlogu, najprije ga valja otrgnuti, što se postiže čvrstim ugrizom i trzajem cijelog tijela.
Tek malobrojne vrste, poput morskih pasa koji svoje zalogaje kirurški precizno odgrizaju i gutaju bez obzira na veličinu zagriza, hranu ne pljucaju. Ugori zalogaje trgaju uvijajući se tijelom i istovremeno ih gutajući.
Ipak najveći broj riba svoje zalogaje usisava i pljucka.
To višekratno usisavanje ne zaobilazi ni ponuđenu ješku na udici, što se na suhoj strani strune očituje kao trzaj. Naravno, do toga dolazi samo ako je ponuđena ješka dovoljno ukusna da bi zavrijedila ponovno usisavanje. Ukoliko je ješka isprana, ili iz nekog drugog razloga neukusna, nakon što ga prvi puta ispljune, riba se takvom zalogaju više ne vraća.
Postoje i vrste koje kalkuliraju. Tako će neke ribe, poput primjerice podlanice, ponuđeni zalogaj najprije odvući nekoliko metara usput ga premećući u ustima, da bi ga tek nakon odvlačenja zapravo počela gutati, i to tek u slučaju ako ne osjeti ništa neprirodno.
I dok se pod morem odigravaju ta usisavanja i pljuckanja, na suhom se od svega toga malo može vidjeti ili osjetiti. Osjetljivi vrh štapa ili dobro izbalansirani plovak nam mogu pomoći u detekciji takvih ribljih aktivnosti. Naravno, na svaki takav pomak treba odmah reagirati, pogotovo u ribolovu sitnijih riba, dok se kod većih primjeraka kontra u principu daje samo radi potvrde kačenja. Zatezanje u tvrdo je najčešće sasvim dostatna mjera i to prvenstveno stoga jer velike ribe ponuđenu ješku stignu oblikovati u zalogaj već u prvom potezu.
Kako i koliko duboko će riba usisati ili progutati svoj obrok, bio on slobodan ili nadjeven na udicu, u najvećem je dijelu ovisno o položaju usta.
Tako s obzirom na položaj u odnosu na os tijela i glave, razlikujemo tri osnovna oblika.
1) Završni ili terminalni, kod kojega se usta nalaze na najisturenijoj točki njuške, a čeljusti su podjednake dužine. Takva su usta primjerice kod kneza (Coris julis, Linnaeus, 1758.).
2) Gornja ili supraterminalna usta gledaju gore. Kod riba s ovakvim ustima donja je vilica duža od gornje. Takva je građa primjerena uzimanju hrane koja se nalazi iznad ribe. I mada se pritom najčešće misli da su takve ribe orijentirane isključivo na uzimanje hrane s površine mora, to nije pravilo. Čače (Uranoscopus scaber, Linnaeus, 1758.) i pauk (Trachinus draco, Linnaeus, 1758.) imaju upravo takva usta, a svoj plijen vrebaju ukopani u dno.
3) Donja ili subterminalna usta su okrenuta prema dolje. Donja je vilica kraća od gornje, pa ribe s takvim ustima traže hranu ispod sebe, poput trlja ili kokota.
Naravno da uz ova tri osnovna postoji i mnoštvo prijelaznih oblika, koji su nastali kao posljedica specifičnog načina ishrane i zauzimanja strogo određenog položaja u hranidbenom lancu.
Većina je riba karnivorna, što znači da im je meni sastavljen od mesnih obroka. Takve su ribe razvile snažan i predatorski učinkovit čeljusni aparat, najčešće vrlo prilagođen takvom načinu ishrane. Ako pogledamo glavu zubaca, odmah ćemo primijetiti snažne očnjake koji pri ugrizu s lakoćom probijaju meko tkivo svojih žrtava i trenutno ih usmrćuju. No za razliku od njega, salpa kao tipični biljojed (herbivor) ima sitne, gusto zbijene sjekutiće, savršeno prilagođene za čupkanje algi i sitnog kožastog bilja kojima je obrasla zona plime i oseke.
Naravno, postoje i svejedi (omnivori) koji najčešće imaju kombiniran čeljusni aparat poput običnog špara, ili pak potpuno drugačiji od svih drugih kakav je primjerice u cipla.
Način ishrane uvjetuje i građu usta, nezavisno od njihova položaja. Predatore poput morskih pasa ili zubaca, priroda je obdarila čeljustima čiji ugriz beskompromisno osigurava obrok. Oni love pouzdavajući se u sirovu snagu i oštre zube, bez imalo dvojbi i premišljanja.
S druge pak strane postoje lovci prikradači, poput kovača koji sporo pliva, ali zato ima vrlo istezljiva usta koja može iznenađujuće brzo izbaciti i tako usisati plijen.
Lovci iz zasjede, poput listova i iveraka, svoj plijen čekaju ukopani u pijesak ili mulj. U trenutku napada se eksplozivno bacaju prema plijenu istovremeno pružajući i otvarajući svoja rastezljiva usta.
Slično se ponašaju i škrpina i škrpun dok prikriveni, uzdajući se u mimikriju, čekaju svoj obrok.
Izvlačenje crvića i ostalih brojnih beskralješnjaka iz pukotina i procijepa u stijenama je velikom broju riba potpuno neostvarivo, ali ne i picu. Njegova špicasta njuška završava zubima koji vire i kada su usta potpuno zatvorena.
Raže i golubovi svoju hranu uglavnom sakupljaju s dna pa su im stoga usta na za to najprikladnijem mjestu – s donje strane.
Murina i ugor imaju vrlo rastezljiva usta, zahvaljujući čemu su u stanju s lakoćom progutati plijen, koji samo na prvi pogled premašuje njihove gutačke sposobnosti.
Travnati uzobalni pojas je bogat raznovrsnom hranom koju nije teško napipati ako imate usta poput riba iz obitelji usnača. No mesnate detektorske usne ovih riba kriju opasno oružje – oštre čunjaste zube, pravu strahotu za sav onaj sitni crvasto-račji svijet iz zone plime i oseke.
Ako zanemarimo otrovne bodlje i električne organe kod pojedinih vrsta, slobodno možemo ustvrditi da su zubi najopasnije riblje oružje. Budući da nemaju ruke, zubima pridržavaju, grizu, drobe, stišću i drže sve što može poslužiti kao hrana, gradivo za kuću, ili smetnja u odabranoj zoni.
Najimpresivniji zubi su svakako oni u morskih pasa. Poredani u više redova, oštri do bola, najsavršeniji su aparat za odgrizanje. U slučaju kad se neki od zuba ošteti ili slomi, taj naprosto ispada, a na njegovo mjesto dokliže slijedeći. Garnitura žileta je čini se nepresušna.
Kod većine mesojednih vrsta zubi nisu ograničeni samo na rubni dio vilice. Često je nepce, jezik, donja čeljust, pa i ždrijelo naoružano sa zubima okrenutima prema unutra, što žrtvi onemogućuje i pomisao na bijeg.
Podlanica je zbog specifičnog načina ishrane razvila posebno modificirane zube. Pored klasičnih sjekutića, unutrašnjost usta je popločana tupim pločastima zubima kojima s lakoćom drobi školjke, rakove pa i udice. Slične ploče, no ipak nešto slabije, imaju još neke ljuskavke poput šaraga ili arbuna.
Kantar ima sitne zube povezane u nerazdvojni pilasti niz. To je jedina riba iz obitelji ljuskavki koja nema razdvojene, pojedinačno usađene zube.
Sitne i samo naizgled bezopasne zube ima ugor, no ti će zubi s lakoćom pregristi i najdeblju najlonsku strunu.
Pored svih navedenih oblika i vrsta, postoje i oni specifični, kakvima su obdarene rijetke ili u nekim slučajevima samo pojedinačne vrste riba.
Škaram ima specifičnu kljunoliku gubicu sa snažnim, unatrag povijenim zubima.
Parazitska paklara nema čeljust, ali zato ima vijenac zuba i bradavica kojima se lako pripije uz svoju žrtvu sišući joj životne tekućine.
Gušter ima duboko usječena usta kod kojih je, pored oboda, i unutrašnjost donje čeljusti prekrivena zubima.
Papigača ima sraštene zube kojima s lakoćom mrvi koralje ili kućice crva cjevaša.
Iglica sa svojom produženom nazubljenom čeljusti je prava pošast za gavune.
Lampuga ima unutrašnjost usta podstavljenu turpijasto nazubljenim jastučićima koji uspješno zadržavaju svaki plijen koji ova brza borbena riba ugrabi.
A dubinski je iglozub strašni u isticanju zubne cakline otišao najdalje u ribljem svijetu. Njegova se usta zbog neprimjereno velikih zuba nikako i ni na koji način ne mogu zatvoriti.