Mirnom širinom zaljeva, gdje se u jutarnjoj tišini čula daleko svaka riječ, svaki udar vesala ili struganje lanaca na sidrištu, iznenada su se prolomile mnogobrojne eksplozije. Prodoran zvuk bombardera u obrušavanju, fijuk bombi što su padale, prasak eksplozija i soptanje motora koji su avion opet dizali, sve se to izmIješalo u paklenu igru strave.

Tako je Boris Prikril u svojoj knjizi ‘Pakao Pacifika’ opisao prvi japanski zračni udar na američku vojnozrakoplovnu bazu Pearl Harbour.

Strahote koje su zadesile sve živo pri tom napadu su nemjerljive bilo kakvim statističkim podacima. Užas straha i beznađa je ispunio sav prostor u tim trenucima.

JOŠ UVIJEK POSTOJE

Strah i beznađe, ukoliko prvi udar ne bude brži. To su prvi osjećaji koji zahvaćaju sva živa bića izložena detonaciji eksplozije. Čak niti konstantna prisutnost opasnosti ni naviknutost izloženosti stresu na može ublažiti osjećaje u tom trenutku.

Na sreću, ratne su strahote daleko iza nas, no detonacije se unatoč tome još uvijek mogu čuti. Doduše rijetko i muklo, kao da dolaze iz dubine, ali se ipak čuju. Možda zato jer zaista odande i dolaze. Možete ih čuti rano ujutro u svitanje na pustim mjestima uz našu obalu. To vrijedni ‘ribari’ dinamitom love ribu.

Premda se čini kao da ih više nema, tu su. Oni su naša svakodnevica. Beskrupulozno ubijajući sve pod morem pokupe tek mali dio njima interesantne lovine. Za ono što je ostalo pod površinom ih nije briga. Pokolj koji izazovu bacanjem ćiketa nemjerljiv je bilo kojim statističkim mjerilima. Njihov napad ništa ne preživljava.

UŽAS VALOVA

Aktiviranjem eksploziva dolazi do detonacije i u tom se trenutku oslobađa strahovito velika količina kinetičke energije. Udarni se val od središta eksplozije koncentrično širi brzinom većom od brzine zvuka. Pritom se istovremeno oslobađaju i plinovi koji poprimaju sferni oblik. Plinska kugla se usljed povećanog pritiska širi jednako kao i udarni val poprimajući čak 25 puta veći promjer od početnog. Dosegavši svoj maksimum, pod utjecajem vanjskog pritiska, pritisak u mjehuru naglo opada, zbog čega se gubeći na volumenu, vraća u početno stanje. Nažalost tu nije kraj. Baš poput opruge, mjehur odskače iz najsabijenijeg oblika ponovo se sferno šireći i uzrokujući sekundarni udarni val. Ta se oscilirajuća situacija ponavlja sa sve manjom amplitudom sve dok mjehur ne izbije na površinu.

Pored toga javlja se i refleksni udarni val uzrokovan odbijanjem od dna. Jačina tog vala ovisi o dubini, konfiguraciji i sastavu dna.

No to nije sve. Obijanjem od površine nastaje tzv. depresioni val. Svi se ti udarni valovi preklapaju što samo povećava užas nastao detonacijom.

NIŠTA NE PREŽIVLJAVA

Oscilacije u pritisku kao i jakost zvučnog vala koji se pri tome javlja, ovisni su u prvom redu o vrsti i količini upotrijebljenog eksploziva. Ako se uzme u obzir činjenica da dinamitaši većinu svojih ‘ribolovnih’ akcija obavljaju na terenima do petnaestak metara dubine, tada postaje jasno kolike šanse za preživljavanje imaju organizmi koje se zadese u detonacijskom krugu vodenog stupa.

Ribe koje se nađu u središtu detonacije odmah ugibaju, dok one bliže rubu budu ranjene i nepovratno ošamućene.

Ribama zatečenim na samom rubu detonacije za posljedicu ostaju poremećaji u centru za ravnotežu i ozbiljna oštećenja unutarnjih organa, što nakon nekog vremena rezultira uginućem.

Riblja mlađ bude potpuno uništena.

Tako prolaze ribe, a ostali organizmi poput rakova školjki, ježeva i običnim ljudima bezimenih bića nepomično ostaju na dnu čekajući strvinare i jednako bezimene razlagače.

PROBLEMI NADZORA

Nažalost, premda svi jako dobro znaju za posljedice koje njihove eksplozije izazivaju u podmorju, dinamitaši se na to ne obaziru. Nerijetko se događa da se zbog pogrešno procijenjene dužine štapina, eksploziv prijevremeno aktivira. Posljedice su strašne. Dinamitaši ostaju bez prstiju, šaka, a često izgube i život. To ih ipak ne sprječava da nastave sa svojim strašnim zanatom.

I što je posebno žalosno, dinamitaše se uglavnom ne prijavljuje jer su to potencijalno opasni ljudi.

A zakon je tu jasan. Upotreba dinamita u ribolovu kao i korištenje boca, odnosno autonomnog ronilačkog aparata za lov ribe, krivična su dijela te kao takva podliježu krivičnom zakonu. Za njih je predviđena kazna zatvora koja se određuje u skladu sa zakonikom i počinjenom štetom.

Nadležna služba za nadzor i čuvanje je policija RH i Lučka kapetanija koji taj svoj posao ipak odrađuju. Problem je kao i u mnogim drugim sektorima, ograničen broj plovila i ljudi što u kombinaciji s razvedenom obalom, brojnim kanalima i otocima rezultira slabom pokrivenošću, a što ribolovnom kriminalu otvara prostor za djelovanje.

JADAN IZGOVOR

No kriminalci se pak love i procesuiraju.

Tako su ne tako davno na zatvorsku kaznu od sedam i deset mjeseci zatvora osuđena dva ribara koja su u blizini Paškog mosta dinamitom lovili i sakupljali ubijenu ribu.

Još jedan potresni slučaj koji se zbio u istom akvatoriju, a u kojem je od posljedica bacanja dinamita smrtno stradao ronilac, za ribara kriminalca je završio također zatvorskom kaznom u trajanju od 4 godine i 11 mjeseci.

Dinamitašenje koje još uvijek nije istrijebljeno je jedan od najgorih oblika uništavanja života u podmorju.

Nažalost razlozi tako okrutnog postupka već jako dugo nemaju veze sa egzistencijom, premda je i u prošlosti to bio jadan izgovor, već ponajprije sa svjetonazorom i osjećajem odgovornosti prema životu koji nas okružuje.

Istina je da je ova civilizacija ustrojila svijet prema mjeri čovjeka i da je sa tog stajališta teško uspoređivati ljudske živote sa životom drugih bića. Ali upravo zato što se nalazimo na samom vrhu koji smo mi ustanovili, dužnost nam je da se prema ostalim oblicima života odnosimo sa dužnim poštovanjem.

 

* * *

 

Branko Lentić  je 1974. godine snimio film Dinamitaši koji neuvijeno na vrlo konkretan način oslikava i prikazuje ljude koji dinamitom love ribu. Film je dostupan preko sljedećih linkova:  

 

https://www.youtube.com/watch?v=YQKZkUoclUY

 

https://www.youtube.com/watch?v=mt3w7LYmRAU