Piše: Sergej ORAHOVAC
Moram priznati da nisam nešto ljubitelj izlaska na more popodne jer mi je rani jutarnji lov ipak najdraži.
A posebno mi je drag onaj osjećaj tišine koji svi mi strastveni ljubitelji mora i podvodnog ribolova volimo osjetiti.
No unatoč svemu, ovog puta se odlučujem za kratki lov, ponajprije zbog obaveza koje mi onemogućuju da odem ranije na more.
Tako na poštu stižem tek oko 16:30.
Po samom dolasku primjećujem kristalno čisto more u priobalnom pojasu.
Oblačim se lagano i upadam u more.
Već u prvih nekoliko zarona uočavam par lijepih orada koje zbog velike bistrine mora jednostavno ne žele da mi priđu.
Pravim još nekoliko zarona i dolazim na mjesto gdje sam puno puta uočio baš lijepe primjerke zubaca.
Padam na nekih 12 metara ne tako dobro sakriven, znajući da ako mi naiđu neću imati nikakve šanse.
I upravo se to i dogodilo.
S lijeve strane uočavam dva krasna zubaca, i oni trenutno, zbog samo jednog mog naglog pokreta već lagano odlaze.
Izranjam polako tako da pravim što manje buke, a sve s nadom da će mi se u sljedećem zaronu vratiti.
Pravim još nekoliko zarona u krugu od 20 metara, ali ni traga od njih.
Na kraju se vraćam na isto mjesto gdje sam ih prvi put vidio pa odmah zaranjam.
Nije dugo trebalo da na samoj površini uočim jato velikih škarama koji su mi u tom trenutku bili baš daleko.
No zbog mog naglog zaokreta puške cijelo se jato počinje polako spuštati prema dnu.
Laganim pokretom pratim najveću ribu koja mi u jednom trenutku ulazi u domet pa se odlučujem za hitac.
Pucam i istog trenutka vidim da je pogodak otišao dosta visoko zbog čega ga odlučujem pustiti. Škaram izvlači nekih desetak metara konopa i zastaje.
Gledam ga kako na dnu miruje, vjerojatno u stanju šoka i samo čekam trenutak kad će krenuti rodeo mulinela.
I baš kad je rodeo krenuo, sve najednom staje jer se konop zaglavio iza koralja zbog čega brzo zaranjam u bojazni da se ne pocijepa.
Čim sam doronio laganim pokretom sam ga pokušao uhvatiti za rep jer me u tom trenutku nije vidio, ali me zato itekako dobro osjetio.
Trenutno počinje prava jurnjava do konačnog hvatanja za škrge.
Tek pri izranjanju postajem svjestan kolika je riba.
Skraćujem mu muke i uz nekoliko fenomenalnih slika praćenim zalaskom sunca idem kući punih baterija.
A za one radoznale, puška koju sam koristio je Sea Beast Talik.
A koja bi druga i mogla biti?
A težina ribe?
Vaga je rekla 5,595 kilograma, meni sasvim dosta za jedno popodne.
