Ove je zime jako jugo u uvalu Sakarun na Dugom Otoku izbacilo dvanaest uginulih glavatih želvi što je definitivno tragičan događaj.
No posebno je tužno što je riječ o jedinkama lakšima od 50 kilograma koje očito nisu bile spolno zrele, a što znači da nisu stigle produžiti svoju vrstu.
Jako se puno polemiziralo oko razloga uginuća pri čemu je iznenađujuće puno paušalnih i krajnje nestručnih izjava potpuno neopravdano zauzelo medijski prostor.
A razlog uginuća je zapravo bizaran. U pitanju je ponajprije neupućenost koja vlada u ribarskim krugovima.
Želve u zimskom periodu hiberniraju na morskom dnu, u pravilu u zoni i na dubini na kojoj im atmosferski vremenski uvjeti ne smetaju.
Naravno da uvijek postoje iznimke koje zbog krive procjene mogu upasti u vrtložne struje zbog kojih onda mogu i smrtno stradati, no to su jako izdvojeni i rijetki slučajevi.
Najčešći razlog zbog kojega u ovom periodu kornjače ugibaju su ribarske mreže koje ih ili u povlačenju odignu od dna nakon čega želve više nisu sigurne kao što su bile u trenutku odabira pozicije za hibernaciju, ili ih pak izvuku na palubu gdje nastupaju novi problemi.
Naime, želve u stanju hibernacije imaju sve životne cikluse krajnje usporene što uključuje i osnovne životne funkcije poput disanja, otkucaja srca i odgovora na vanjske fizičke podražaje, a zbog čega se može činiti da su uginule.
Tako ih ribari ni ne znajući da su želve još uvijek žive, u takvom, polusvjesnom stanju vraćaju u more, nakon čega želve, budući da dišu plućima, ugibaju od gušenja.
U trenutku kada se želva nađe na palubi nekog ribarskog broda, trebalo bi je postaviti koso, u nagnut položaj glavom prema dolje kako bi se mogle osloboditi mora koje je eventualno dospjelo u respiratorni sustav.
Tek nakon što se potpuno ‘probudi’ i izađe iz stanja hibernacije, može se bez straha od stradavanja vratiti u more.
Vraćanjem u more, prije nego želve pokažu jasno sve znakove aktivnosti, osuđujemo ih na smrt utapljanjem.
Naravno, osim ova dva najčešća razloga, želve ugibaju i od udara brodova i brodskih motora i velikih predatora, ali zimska masovna ugibanja su ipak najčešće povezana nestručnim vraćanjem, u mreže slučajno ulovljenih, želvi.
Vedran Pedišić, poznati umjetnik iz Sali na Dugom Otoku, je na društvenim mrežama objavio nalaz uginulih želvi u Sakarunu i tako potakao zanimanje i rad odgovornih institucija, i što je najvažnije podigao svijest o potrebi zaštite ovih mirnih i tromih morskih stanovnika te pravom načinu postupanja sa slučajno ulovljenim jedinkama.
Naime, Protokol za dojavu i djelovanje u slučaju pronalaska uginulih, bolesnih ili ozlijeđenih strogo zaštićenih morskih životinja (morski sisavci, morske kornjače i hrskavične ribe) u funkciji je od 2010. godine
Posebno je zanimljivo i intrigantno da je do ovog pomora došlo u vrijeme lovostaja što otvara brojna nova pitanja.
Osim toga, s ovim se događajem poklopio i nalaz velikog broja uginulih želvi i na talijanskoj obali.
Predstojnik odjela za patologiju Hrvatskog veterinarskog instituta, dr. sc. Željko Mihaljević istaknuo je zabrinutost zbog činjenice da je tako velik broj uginulih životinja pronađen na tako malom prostoru u jako kratkom vremenskom razdoblju.
I on smatra da je najčešći uzrok uginuća definitivno interakcija s ribolovnim alatima, ribarskim mrežama i parangalima.
Srećom, među ribarima uvijek postoje i oni koji su potpuno upućeni u sve probleme i protokole vezane uz podmorje i zaštitu morskog života.
Jedan od takvih ozbiljnih i odgovornih je i Nikola Kosanović, zadarski profesionalni ribar koji je nedavno u svojim mrežama pronašao želvu koja je bila poprilično obrasla rakovima vitičarima i s njom je postupio baš kako treba.
Želvu je očistio i oslobodio rakova vitičara, pričekao da se potpuno ‘probudi’ i oporavi, pa je tek onda vratio u more kao što radi i sa svim ostalima zakonom zaštićenim i ugroženim morskim organizmima.
Inače su želve prepoznate kao jedna od najugroženijih skupina na svijetu, zbog čega su sve vrste uvrštene na Crveni popis Međunarodne udruge za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava (IUCN) i nalaze se pod strogom zaštitom u svim zemljama Europske unije.
A u našem moru, prema nekim procjenama, trenutno obitava oko dvadeset tisuća glavatih želvi tako da nade ipak ima.
