Moje vrime za ribu je nevrime
Još jednom nam se javio Dario Babić, mnogima poznat kao Overload Ribolovac.
Njegovi ulovi većinu ljudi oduševljavaju, dok one ostale bacaju u ljubomorni očaj.
I ovoga je puta njegov ulov respektabilan, a ostvaren je isključivo upornošću i neospornim znanjem.
Evo što nam je Dario ispričao o tom svom uspjehu:
– Taj četvrtak zvoni alarm u 4 ujutro i istog trena čujem curu kako snena govori:
– Al opet ideš u ribe? Zima je, ti si lud… Ostan’ spat… – a ja se mislim kako ta ideja i ne bi bila toliko loša i da bi mogao i ostat spavat da nisam uzeo četiri crva koja me čekaju, a jedan skoro krepao.
Tako, naravno, krećem u ribolov po mraku – priča nam Dario.
– Kako živim u mjestu u kojem se ne osjeti bura, a istini za volju, niti sam ja gledao prognozu prije nego sam krenuo, šta bliže idem moru sve više mi se auto ljulja koliko puše.
Dolazim na poziciju, a samo 30 metara dalje od mjesta gdje bacam štapove polijeva more sve do šume i mislim se:
– Ma ti si stvarno za ludnice ako zabaciš po ovome…
I sve je baš onako kako kaže moj prijatelj Slavko:
– Tvoje vrime za ribu je nevrime!
I to je živa istina. Kad god sam izašao, smrznuo se, smočio, tad bi i ulovio veće komade.
Tako razmišljajući, a već u startu smrznut, stavljam veliki komad crva.
Olovo je od 100 grama, udica 1/0 Owner, osnova 0,35, a predvez Seaguar 0,33 milimetra.
Kako zabacujem direkt prema buri, skoro mi vrati olovo u glavu koliko puše.
Ostajem tu neko vrijeme ali se ipak odlučim prepomjestit tamo gdje sam prije tri godine po buri uhvatio komarču od 2,7 kilograma.
Zovem svog velikog prijatelja ribolovca Robija da ga pitam šta misli o toj poziciji, a on mi govori:
– Definitivno poj tamo! Nemoj se mislit…– i tako se oko 11 uri prepomještam – nastavlja Dario.
– Na novoj poziciji sam bio spreman već u 11:30.
Zabacujem i cilo vrime se mislim ako ne udre do dvi ure idem ća.
A znam da je pun misec i većinom su lude oko podne.
Kad u podne i deset griz izvlači stiropor prema vodilici.
Zujaaaaaa… Zvoni mašina pa štap uzimam u ruke.
Riba stane potezat i čekam još jedno izvlačenje da udarim kontru i u tom trenu počne.
Bammm!!! Kontra u tvrdo!
Osjetim je kako povlači k’o luda, ali nema šanse protiv štapa Yuki 4.20 i mašine Shimano 14000.
Dovlačim je do kraja, ubacujem u ušatac koji od težine puca, ali je ipak uspijevam sigurno izvuć na obalu.
Neopisiv osjećaj, skoro mi suze krenu od sreće…
Vadim vagu i važem, a lice mi preplavljuje osmjeh.
Koliko je mamasita bila teška? Procijenite sami, meni je bila sasvim dovoljno za sreću – ispričao nam je Dario Babić.
A kako je sve to izgledalo možete vidjeti ovdje.
