Iz Lörracha nam se javio Žan Gavranović koji je krajem ljeta, tražeći strijelke oko Hvara, uspio naći i uloviti plahu lovinu koja je mnogim podvodnim ribolovcima nedostižan cilj.
Evo što nam je Žan ispričao o tom svom podvodnom uspjehu:
– Toga smo dana sin i ja ciljano pošli pokušati koju strijelku uloviti.
Skačemo u more oko 5 sati tako da imamo neka dva sata lova.
Svi uvjeti su dobri za ciljanu lovinu, dva zadnja sata dana uz lagani maestral, i što je najvažnije, motivirani smo jako.
Nakon 15 minuta mi dolaze četiri feluna koji su došli pogledati šta se to događa.
Komadi od nekih 40 – 50 deka, i bit ću iskren, borio sam se sa sobom jer je to ipak lijepa porcija na gradelama.
Ali grijeh je ribu koja može i preko 40 kilograma narasti, tući nakon što je tek proživjela koji mjesec života. Suzdržavam se nagona i idemo dalje u nadi da će me more za to nagraditi – priča nam Žan.
– Povlačim se po sjenama u kraju i ugledam kroz idućih desetak minuta na jedno desetak metara od mene, na dubini od nekih 5 metara, pica kako čupka.
Zastajem i gledam.
Kako se dovući još malo bliže do njega?
Koristim one trenutke njegovog čupkanja, da se mic po mic u kraju pozicioniram više-manje iznad njega. Ali svejedno nas i dalje dijeli još nekih sedam metara.
On naravno čupka i pomiče se lijevo-desno od mene i uvijek se više-manje drži na tih nekih pet metara razmaka.
Jest da je paranak u mene, ali je mali, kratki, Shadow za šulju, tako da je ipak udaljenost prevelika. I tako se navlačimo petnaestak minuta i više nisam siguran, da li sam ostao nezapažen.
Ne bi mi to bila prva situacija u kojoj su me već odavno primijetili i samo se prave blesavi i kruže oko mene, ali drže siguran razmak. Na najmanji pokušaj prilaska, oni naravno šmugnu u dubinu.
Ipak mi ne preostaje nešto drugo nego čekati priliku – nastavlja Žan svoju priču.
– Ima jedan kamen iza kojeg se u toj igri skrivača povremeno znao malo zavući tako da odlučujem iskoristiti taj njegov trenutak nepažnje i iza tog kamena napraviti zaron pa se uz dno dovući još dva metra bliže.
Tako on opet nakon nekog vremena iza kamena, a ja lagano ispuštam disalicu, ulazim u nečujan zaron i povlačim se prema kamenu.
To je uvijek ona najgora situacija, jer ne znaš da li te skužio ili nije, ili te jednostavno čeka praznina kad provjeriš da li on na očekivanih dva metra i dalje pase.
Provirujem oprezno i vidim, još je tu, malo dalje nego što sam očekivao no svejedno polako pušku ravnam prema njemu.
Naravno da me primijetio, trza se i okreće, a ja okidam.
Pomislio sam da sam prerano okinuo i da sam ga izgubio, kad ono, usred bijega staje i trza se.
Vidim pogođen je u desni bok, ali ne vidim nigdje da je strijela prošla.
Horror scenariji u kojem se otkida mi prolazi kroz glavu. Tih pet sekundi su najgore sekunde na svijetu…
Brzo do njega, polako ga poklapam da se što manje može trzati i tek onda vidim koju sam sreću imao.
Strijela je ušla taman toliko da se pero u rani otvorilo i izašlo nekih četiri centimetra pored ulazne rane. Znači, pogodak na apsolutno krajnjem dometu. Tih četiri centimetra mesa je držalo mog kapitalca od točno 1,050 kilograma.
Strijelki nije bilo ni za lijek, ali moram priznati da mi je bilo svejedno.
A i da ne ispadne da ne mogu pica uloviti… – ispričao nam je Žan Gavranović.
