Josip Cindrić je podvodni ribolovaca koji se brine previše oko ‘materjola’ za gradele. Teren kojim roni poznaje dobro tako da uvijek lako može doći do potrebne količine ribe. No ponekad se pod morem dogode i nenadani susreti od kojih je jedan od posljednjih bio nešto zanimljiviji od ostalih. Evo što nam je Josip ispričao o tom svom podmorskom doživljaju:
– Zbog stalnih upala uha koje me prate, ronjenje mi se nažalost svodi na 1 do 2 zarona vikendom.
A baš večer prije, supruga je otišla malo roniti i vratila se s pričom o velikim brancinima koji su joj dopustili da ih dodirne. Naravno, ona u ronjenju ne nosi pušku – priča nam Josip.
– A za tu večer, najavilo mi se oveće društvo s brodovima na večeri. Zbog toga sam se toga jutra, premda nikad ne idem u more prije 9, eventualno10 sati, ponajprije zbog potrebne količine ulova, odlučio se na raniji zaron.
Tako sam već u 7 sati bio u moru.
Zbog očekivanja brancina lov počinjem sa šuljom uz kraj, no i nakon pola sata pomnog pretraživanja ništa od ribe – nastavlja Josip svoju priču.
– Nema druge, mijenjam taktiku. Teren kojim ronim postaje strmiji, a nakon par metara posidonija se strmo spušta u dubinu tako da počinjem raditi čeke na nekih cca 10 metara dubine.
I nakon nekoliko čeka i prijeđenih 100-200 metara terena, primjećujem siluetu ribe koja mi prolazi bočno i odlazi iza leđa. Hama!
Strpljivo čekam da prođe te se što je bilo moguće brže okrećem i pucam na krajnjem dometu.
Na svu sreću uspijevam je pogoditi!
Budući da je riba išla kroz posidoniju i nije bila cijela vidljiva, vidim samo da je dobro pogođena i da je strijela izašla tako da komotno izlazim van. Slijedi kratki brzi udah pa se vraćam po ribu koja se istini za volju, i nije previše borila. Hvatam je rukom i izranjam.
Posije je vaga pokazala da je bila teška 3,480 kilograma.
Nakon još nekih sat vremena na čeku mi dolazi još jedan lijepi brancin, te se uz još nešto manjih, ali pristojnih podlanica vraćam na brod s ispunjenim zadatkom jer večera za ekipu je tu – ispričao nam je Josip Cindrić.
