Lidije Vukić nam se ponovo javila s dalekog sjevera, iz Norveške. Ovoga puta s novim trofejima iz svojih ribolovnih pohoda. Evo što se zbilo toga dana:

– Prelijepa, sunčana nedjelja je upravo zvala da se malo zaroni na jednu poštu zaklonjenu od vjetra. Vidljivost u moru tek 4-5 metara,  a temperatura laganih 8 stupnjeva. Osjećala sam se odlično i pravila lijepe čeke, ali nisam uspjela vidjeti baš ništa zanimljivo pod morem. Po neki pollock do 2 kilograma, no kako to često srećem, tako na njih i ne obraćam pažnju.
Odlučila sam poći kući, ali tako da u povratku najprije prođem pored jedne pozicije potpuno zaklonjene od vjetra koja mi je izgledala super za kuliranje. Zaronila sam čisto da još malo ostanem u moru prije konačnog izlaska – priča nam Lidija.

– I u tom za taj dan planiranom ‘posljednjem’ uronu, nakon 3 čeke minute na 5 metara dubine ugledala sam u pijesku formu romba. Budući da sam bila na kraju daha, samo sam se lagano odgurnula prema površini da udahnem bolje i uključim kameru.

Zaranjam ponovo, a on i dalje leži na dnu, na istom mjestu. Gađam ga pod kutem tako da budem sigurna da se strijela neće odbiti i sve prolazi kako treba. Težak je 6,1 kilogram ali se zbog svog plosnatog oblika čini i veći i teži. Hvatam ga rukama i planiram prići obali da ga lakše skinem sa strijele.

I dok pod mu se pod površinom divim, krajičkom oko ugledam još jedan obris na dnu, na samo metar i pol dubine. U glavi mi se vrti procjena u djeliću sekunde:

– Zbog loše vidljivosti neću moći nategnuti pušku i gađati, jer ako ga sad izgubim iz vida, više ga neću naći…

Trenutno se okrećem i pokušavam ga jednostavno nabosti strijelom, ali budući da se vrh zatupio, strijela je samo skliznula, a romb se dao u bijeg. Pratim ga pogledom i na moju radost vidim da nije krenuo prema dubini tako plivam za njim. Ubrzo je stao i ja se odlučujem na još jedan pokušaj. Ubadam ga ponovo strijelom i premda je izgledalo kao da sam ga ovaj puta probila, ipak se nekako izvukao i krenuo da bježi, ali nekako sporo – nastavlja Lidija svoju priču.

– Sada već pomalo iznervirana puštam već ulovljenog romba iz ruku jer je ionako već na strijeli pa rukama grabim ovog drugog  bjegunca.

Čula sam već ranije da ih ljudi love rukama ili samo nožem, ali ja to nikad ranije nisam probala. Budući da su relativno spori, nekad je lako, a nekad se izmigolje i pobjegnu. No ovome nisam dala više nijednu priliku za bijeg. Zgrabila sam ga i bio je moj, svih 5,8 kilograma.

Inače je romb riba odlične kvalitete i ukusa tako da ne bih riskirala pokušavajući je uloviti rukama, da je bilo drugog izbora i vremena.

I dok plivam prema obali, malo dalje u pijesku, u samo pola metra dubine nalazim i trećeg, najmanjeg, teškog 4,4 kilograma. Izgleda da im je to bila pozicija dana.

No meni je za taj dan bilo dosta. Ostvarila sam i više nego dovoljno neplaniranog ulova pa sam se nakon uobičajenog fotografiranja s ulovom spakirala i tako završila ovu ronilačku avanturu – ne skrivajući zadovoljstvo, ispričala nam je Lidija, ova vrhunska ribolovka o kojoj ćemo očito još pisati.