Iz Splita nam se javio Vjekoslav Tvrdić koji je, osim što pjeva kao prvi tenor klape Sveti Florijan, i strastveni ribolovac. Ovoga je puta lovio na fermu no na kraj nije izvukao ni komarču, ni zubaca, već nešto čemu se ni u snu nije nadao. Evo što nam je Vjekoslav ispričao o tom svom neobičnom ribolovnom doživljaju:
– Ribolov nikad nije isti. Isto je jedino čekanje, a neki su dani duži od drugih. Nebo i more su toga dana bili sivi. Riba nije jela. Sjedio sam u ribarskoj stolici i vrtio palcem po mobitelu dok je srdela otužno stajala na štapu većinu vremena bez pomaka – priča nam Vjekoslav.
– A onda se najlon naglo zategnuo, a vrh štapa ostao blago savijen. Odmah sam znao da je hobotnica. Uzeo sam štap u ruke i otpustio metar i pol najlona.
Isprva je oklijevala. Najlon koji sam otpustio ostao je labav. A onda ga je ponovno naglo zategnula i nastavila vući srdelu. Tek kada sam osjetio čvrst kontakt sa životinjom, snažno sam potegnuo štap i osjetio veliko opterećenje.
Znao sam da je velika, teška nekoliko kilograma što je, naravno, bilo dobro. No imao sam i brigu. Dno je bilo hridinasto, dubina oko 20 metara i plašio sam se da se ne zalijepi krakom, a onda je nikako ne bih mogao izvući van.
Počeo sam je snažno i brzo čupati prema površini. Najlon je bio na granici pucanja, ali svejedno sam nastavio. Znao sam da ću je izgubiti ako dotakne dno. Desno rame me već poprilično boljelo ali odustajanje nikada nije bila opcija – nastavlja Vjekoslav svoju priču.
– A onda negdje na pola puta, osjetio sam dodatno opterećenje.
Gotovo je, pomislio sam. Zalijepila se za dno. Međutim, unatoč silnoj težini i otporu, hobotnica se i dalje gibala.
– Možda se za dno uhvatila samo jednim krakom? – pomislio sam.
Nastavio sam je vući, ali još teže nego ranije. Kako se približavala obali, vukao sam sve brže i brže, da se ne zalijepi, dok u moru nisam uočio neobičnu crnu sjenu.
A kad sam je dovukao u plićak, nisam mogao vjerovati svojim očima.
Isprva mi se učinilo da sam izvukao dvoglavu hobotnicu, ali mi je drugi pogled otkrio stvarno stanje. Na velikoj udici je bila je hobotnica od tri i po kile, a na glavu joj se zalijepila hobotnica od oko dvije i pol kile.
Manja hobotnica bila je izrazito jarke, smeđe-crvene boje, a veća smećkasto-crna.
Kad sam ih dovukao u plićak, nije bilo vremena za gubljenje: bacio sam se s dvije ruke na dvije glave.
I upalilo je! Bio sam u šoku, ali i sretan zbog neobičnog ulova.
Kasnije sam pregledao ulov. Na velikoj hobotnici bile su tri korodirane udice. Dvije sam prepoznao kao svoje po čvoru, a treća je bila tuđa. I ona se namučila za života. U kakvom su odnosu bile te dvije hobotnice, ostala je misterija. I danas se pitam je li manja hobotnica veću htjela spasiti, ili pojesti – ispričao nam je Vjekoslav Tvrdić.
