Napisao i snimio: Sergej Orahovac
Napokon je prošla sezona pa se odlučujem, poslije tko zna koliko vremena, za promjenu terena.
A to jutro sam imao nekako poseban osjećaj, osjećaj koji me rijetko prevari.
Već po dolasku na poštu imam što i vidjeti.
Pošto je prethodnog dana bilo veliko jugo praćeno obilnim padalinama, more je bilo takoreći kafeno, i još uvijek nemirno.
Da stvar bude gora, to jutro je počeo puhati i jak sjeverni vjetar pa je ronjenje izgledalo kao nemoguća misija.
Odluka brzo pada, probat ću zaroniti na drugoj lokaciji koja je koliko-toliko zaklonjena.
Tako odmah palim auto i za pet minuta sam već na drugoj lokaciji.
Nisam još ni stigao kad se ipak odlučujem se za povratak na prvu lokaciju.
Dobra Voda je uvijek držala ribu.
Brzo se oblačim i upadam u more.
Poznavajući teren, odlučujem se za dublje zarone, jer je ronjenje blizu obale gotovo nemoguće zbog velikih valova i gotovo nikakve vidljivosti.
Pravim nekoliko zarona i polako počinjem da preispitujem samoga sebe razmišljajući intenzivno da li sam uopće normalan.
I dok tako preispitujem sebe i pravim još po koji zaron, jak kurenat me odveo već poprilično daleko.
Pravim zaron na nekih 7 do 8 metara, a ispred mene je jato crnelja.
Pratim njihove pokrete koji su ipak ne toliko uobičajeni.
Čas su lijevo, čas su desno.
Skoro sam krenuo u izron kad sam vidio da polako cijelo jato počinje padati.
I u tom trenutku s desne strane primjećujem siluetu.
Okrećem pušku brzo u tom smjeru i vidim kako mi zubatac lagano dolazi točno na nišan.
Pucam, malo s visoka, ali je pogodak, bez da vidim rezultat i više nego dobar, tako mi kaže iskustvo.
Izranjam na površinu, dok adrenalin već počinje da radi svoje.
Brzo mu skraćujem muke i dok pravim selfi s tom veličanstvenom ribom razmišljam o povratku kući.
Iako sam samo ni punih sat vremena u moru, dosta je kažem sebi, dalo ti je more i previše. Krećem polako nazad pa tako dolazim do mjesta na kom zbog jačine kurenta bukvalno perajam u mjestu.
Odlučujem se da onako zadihan ipak napravim barem još jedan zaron iako sam već prethodno zbog vidljivosti odustao od tog mjesta.
I dok padam vidljivost postaje malo bolja, ali je realno i dalje loša.
Sitne ribe ni na vidiku, tek po neki fratar prođe.
Polako sam se spremo za izron kad se na jednom počela nazirati silueta koja je istom tom brzinom počela blijediti.
Pucam refleksno i pogodak je opet i više nego dobar.
I ovome zubacu skraćujem muke pa onako, sve sa strijelom i predvezom, pod naletom adrenalina brzo plivam do obale.
Tek po izlasku iz mora moja sreća dostiže vrhunac dok u rukama držim dva krasna komada od kojih jedan ima 4, a drugi 3 kilograma.
A ovim putem bi se htio zahvaliti mome drugu i vrhunskom podvodnjaku Marku Krivokapiću koji mi je napravio jedno pravo malo remek djelo, pušku Sea Beat 85.
Puno lijepih uspomena me prati već dobar niz godina s njom.
Šefe MJAUUU!!!
Veliki pozdrav za sve ljubitelje ribolova i kolege!
