Iz Pakoštana nam se ponovo javio Valentin Štante, podvodni ribolovac koji je s nama u ovim hladnim zimskom danima odlučio podijeliti sjećanje na ljetne radosti i toplo more. Na meti se još jednom našao gof, ribe čija impresivna snaga često stavlja na kušnju i opremu i snagu samog ribolovca. No ovoga je puta bilo malo drukčije nego inače.
Evo što nam je Valentin ispričao o tom svom ulovu:
– Bilo je kasno ljeto. I dok su drugi patili od pasjih vrućina, ja sam uživao u svježini dubokog plavetnila.
Izležavao sam se u livadama posidonije, igrao se skrivača među ogromnim stijenama na dnu i tiho se šuljao i virio preko rubova strmih podmorskih zidova.
Bilo je kao u pravom raju.
Ribice su radosno i bezbrižno plesale na blagoj morskoj struji, poput mladih smokvinih listova na popodnevnom povjetarcu, otvarajući svoja mala usta i žvačući sitnu hranu koju je nosila blaga plima.
Predatori su znatiželjno i ležerno paradirali među njima, pokazujući bahato svoju nadmoć. Ponekad mi se činilo da se samo razmeću preda mnom, a ponekad sam imao osjećaj da bih ih čak mogao i pogladiti rukom po ljubičasto-modrim svjetlucavim bokovima – priča nam Valentin.
– Ali sve se skoro u trenu promijenilo. Samo nekoliko dana kasnije, dok sam se u svojoj barci vozio po zapjenjenim i bijesnim valovima maestrala, pitao sam se da li to samo umišljam ili je rajsko razdoblje od prije nekoliko dana zaista iza mene.
Iznenadna ljetna bura uzburkala je morsku vodu i donijela joj ledeno osvježenje, a uz to se pojavila i jaka struja te slaba vidljivost.
Riba se držala dna i šutke odolijevala snažnoj struji, kao da se stidi nekadašnje razigranosti. Čak su se i pirge i kanjci skupili u rupama i škiljeći me gledale iz sigurnog zaklona stijena kad sam se spustio do dna.
Nejasan obris grabežljivca se rijetko pojavljivao u daljini, ali tako brzo i nejasno da bi čak i najprisebniji i najiskusniji lovac sigurno počeo sumnjati u svoje lovačke instinkte.
Popeo sam se na brod i zatekao jedinstven prizor.
Moj partner u ronjenju bio je pogrbljen nad pramcem, polako žvakao bananu u ustima i škiljeći prema suncu nepomično me gledao. Odmah sam znao u kakvoj je situaciji, pa ga radije nisam ništa pitao. Neko smo vrijeme oboje šutjeli, a onda je on lagano podignuo obod svog velikog šešira, nehajno mi dajući do znanja da je malo umoran i da mu je dosta lova za danas. Na putu do novog lovišta pitao me i kada ću prestati pušiti, zašto ne zatvorim hladnjak i pustim piće da se ugrije te jesam li možda vidio čokoladne kolačiće.
Logično, do sljedećeg podvodnog grebena sam se spustio sam, dok je moj prijatelj drijemao na brodu – nastavlja Valentin svoju priču.
– Nažalost, ni ovdje situacija pod morem nije bila bajna. More je možda bilo malo bistrije, ali velikih riba nije bilo ni za čuti ni za vidjeti.
Pretražio sam dobar dio dubokog terena i poražen se odvažio na nešto plići dio.
Prestao sam loviti. Igrao sam se i ležao u širokim poljima guste i visoke posidonije.
Zatvorio sam oči i potpuno se opustio, trava mi je milovala lice, klanjala mi se u jakoj struji, trljala mi kapuljaču i šaputala u isto vrijeme:
– Miruj, miruj…
Iz transa me probudilo iznenadno i glasno ‘Frrrrrrrrrrrrr’.
Bio je to zvuk kao da je dječak s praćkom uplašio ogromno jato vrabaca.
Ribice su bile toliko preplašene da su, unatoč svom oprezu i plahosti, potražile zaklon u mojim rukama.
Malo sam okrenuo glavu udesno i ostao osupnut.
Ugledao sam oko velike ribe, koja se nečujno šuljala iza mojih leđa i iznenadila me.
Kada smo se sreli, ona se i sama malo zbunila i zaplivala u krug oko mene, a ja sam još dublje zabio glavu u travu i učinio se užasno malenim i bespomoćnim.
Taj je moj postupak ribu toliko isprovocirao da je potpuno raširivši prsne peraje agresivno zaplivala prema meni.
Pogodak je bio precizan i strijela je proletjela kroz bok ribe, koja je samo na trenutak iznenađena zastala prije nego što je nastavila polako plivati tik iznad dna.
S površine sam mogao gledati kako se bokom opire o morsko dno i alge, nadajući se da će se tako riješiti strijele u svom tijelu.
Uz pomoć prijatelja sam je uspješno podigao u čamac i ubio.
Dugo smo gledali u njeno mišićavo i snažno tijelo prekrasnih boja i oblina.
A onda smo napokon potražili i čokoladne kekse pa smo jureći po krestama strmih zapjenjenih valova krenuli kući – ispričao nam je Valentin Štante.
