Luka Ćoza je podvodni ribolovac koji jako pomno bira i terene i lovinu.
Ovoga je puta lovio u Masleničkom ždrilu i tamo naišao ne na jedno, već na dva iznenađenja.
Evo što nam je Luka ispričao o tom svom doživljaju:
-Toga sam se dana odlučio za Maslenicu.
Pošao sam ujutro rano vidit ima li što za gradele i možda koju dagnju izvadit za buzaru.
Tako dolazim na po kanala i odrađujem par čeka za zubaca, a more je baš mutno, hladno i mračno – priča nam Luka.
– Zaranjam na preko 13 metara s par pokušaja išuljavanja iz kraja, ali nažalost ni jedne glave. Ulazim u brod i palim sonder Lowrance HDS 12 da vidim ima li na par biranih pozicija išta. Nažalost i Lowrance šuti, ne pokazuje ništa – nastavlja Luka svoju priču.
– Kad odjednom, na rubu braka, u kanalu se pokaže nekoliko ‘banana’.
– Kad sam već tu, idem bacit oko – govorim sam sebi.
Padam na prvu čeku, a doli kurenat mete i sasvim lagano mi se otvara dno.
Kad odjednom vidim kako se u samom dnu šetaju kraljice i prva pada prije pada na dno, rekli bi šeko. Zadovoljan izlazim na brod pa idem potražit koju dagnju što je bilo potpuno bezuspješno jer su jednostavno nestale.
Krećem prema doma, ali idem još jednom preko one pozicije proći, nikada se ne zna…
Kad ono ista scena, samo s više banana pri samom dnu.
Idem u drugi zaron i padam doli, ali nema glava.
Mislim se, osjetile su me.
Kad opet, samo odjednom, svugdje oko mene kraljevstvo podlanica.
Šut na prvu i kad gledam, a ono, ova veća od one prve.
Dolazak u porat što prije da vidim težinu.
A ima sam i što vidit jer je vaga pokazala za manju 4,8 a za veću 5,25.
Ostalo je popiti kavu, očistiti ribu i pravo doma – ispričao nam je Luka Ćoza.
Svaka čast na oradama, prelipe su. A glede pidoća, ostrugali smo sve s mora šta smo mogli
Dopustili smo svakom da nam uništava ono što su nam pradidovi ostavili.
Moju obitelj je othranila riba. A nisam nikad ija prstaca. Jer nije fer. Jer bi me bilo sram. Jer to moran dici ostaviti. Onaj kamen šta ga ni moj did ni pradid nisu tukli macom radi kil ili dva školjaka, a bili su sigurno siromašniji od nas. A mi sve redom taracamo ka da nema sutra i od raja koji smo dobili od didova, ostavljamo unucima beživotnu smrdljivu pustinju
U potpunosti se slažem. Nažalost, to je naša stvarnost. U svom obilju koji nam nudi suvremena civilizacija mi posežemo za onim što je na izdisaju i uništavamo to do kraja.