Piše: Siniša ARULA
Toga sam se petka oko 8 sati ujutro zaputio gumenjakom na svoje dobro znane kvarnerske pošte.
Činio se kao idealan dan za uloviti nešto više ribe.
Prvo uz kraj primjećujem jako uplašene crneje što mi daje do znanja da je neka veća riba u blizini.
Na moje iznenađenje u zaronima pliće i dublje nema ni traga nekoj većoj ribi.
Prekrasan prizor mi je bio vidjet tri morska konjica uza samu obalu kako miruju sakriveni od bilo kakve opasnosti.
Mijenjam poštu s blagim ponorom i radim išuljavanja.
Viđam sitnu ribu u iščekivanju kakve grabežljive u pozadini i odjednom ugledam jata bugvi u kraju u nekom jakom strahu.
Pomislim:
– Šta ovo mora bit’ da je sve munjevito otjeralo u kraj?
Odgovor dobijem nakon trećeg zarona na isto mjesto gdje vidim u munjevitoj brzini na ‘štengi’ niže od mene dva ogromna luca.
Odlučim isforisrati tu poziciju, međutim neuspješno.
Pomalo razočaran odlazim na zadnjeg asa iz rukava.
Riječ je plitkom dijelu punte dubine 5 – 6 metara gdje radim čeke u nadi da naleti kakav brancin jer sam ih na toj poziciji već lovio.
Kako je bilo već dva sata popodne, pomalo umoran odrađujem još par vrhunskih čeka sakriven totalno u nekim usjeklinama, ali ne primjećujem nikakvu ribu.
Kad najednom na mene krene velika glava.
U momentu skužim da je lica.
Ostajem smiren i pomalo uzbuđen čekam prvi okret pa gađam sigurno s jakim rolerom Shadow 105.
U divljanju, dok se nije primirila, riba uspijeva odmotati nekih 25 metara s mulinela.
Zaranjam po nju, ruka ide pod škrge i ostajem ugodno iznenađen veličinom ribe.
Vaga je pokazala 7,5 kilograma što je ujedno moja najveća lica.
Sav u mixu umora i adrenalina palim pentu i sa zadovoljnim smješkom dajem gas prema autu.
Putem sam smišljao kako ću je nakomadati i ispeći s dragim prijateljima ljubiteljima ribe.
A posebno mi je drago što sam svojim ulovima i klopanjem ribe pridobio jako puno klinaca kojima sam usto uspio prenijeti i određenu kulturu prema ribolovu i etičko ponašanje na moru i pod morem.
Ukratko, srce ko kuća.
