Piše: Marin Tušulić
Ribolov je jedan od najstarijih načina pribavljanja hrane, dok je lov riba iz zabave tek neznatno mlađi. Osim riba, ono što najviše povezuje te dvije djelatnosti jest udica, čija je povijest duga skoro kao i ribolov za hranu.
Koliko je točno duga teško je utvrditi jer su prve udice bile od drveta, nedovoljno otpornog materijala, zbog čega do danas nisu pronađeni ostaci takvih udica. No, zato postoje crteži iz davnih vremena koji ukazuju na njihovo postojanje.
Za prethodnika udice smatra se ‘kopljasta udica’ – ravan štapić naoštren na oba kraja koji se vezuje u sredini. Kada riba proguta mamac u kome je ‘kopljasta udica’, struna se zategne, a oštri vrhovi se zabijaju u njeno ždrijelo. Zanimljivo je da se i danas proizvode udice tog oblika, jasno od metala, koje se koriste za lov jegulja i sličnih riba.
Prve udice oblika kakvog su i danas- s tijelom, krivinom i vrhom- pretpostavlja se da su se pojavile prije nekih 40 tisuća godina. I one su bile od drveta, izrađivane od grančica s trnom ili sličnim izraštajem kako bi se lakše mogle oblikovati u karakterističan oblik udice. U tu svrhu najviše su korištene tvrde i žilave grančice i trnovi gloga te ostalih grmova i stabalaca iz obitelji ružovki. Udica od njih može biti oštra skoro koliko i suvremena metalna.
Zanimljivo je da su se te drvene udice koristile sve donedavno. Tako su do kraja 19. stoljeća u Welsu i Engleskoj, na Temzi, za lov iveraka i listova koristili udice od glogovog trnja.
Havajska udica od drveta i kosti
Također, sve do kraja 19. stoljeća laponski su ribari lovili bakalara udicom od klekovog drveta, koje je bilo ojačavano zagrijavanjem. Sličnom su udicom od kleka sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća u Švedskoj lovili manića, slatkovodnog bakalara, jer su smatrali da miris kleka privlači ribu, pa čak i da manić izbacuje iz usta čeličnu udicu kada je osjeti, što je naravno, potpuno neosnovano i netočno.
Velike drvene udice koristili su donedavno i ribari u Kanadi i na Aljasci, za lov halibuta, najveće žive ribe iz obitelji plosnavki.
Kao što je slučaj s mnogim drugim alatima, za izradu udica se počeo koristiti također lako dostupan, ali znatno tvrđi materijal – kost. Ne može se sa sigurnošću reći kada, jer materijalnih dokaza ta takve tvrdnje nema, ali se pretpostavlja se da su se prve koštane udice počele proizvoditi prije 20 tisuća godina.
Iako znatno otporniji materijal od drveta, i kost je ipak podložna propadanju zbog čega nalazi ovakvih udica nisu česti. Najstarije do sada pronađene takve udice su otkrivene prilikom iskopavanja grobnica u Češkoj i potječu iz mlađeg kamenog doba, od prije nekih 10 tisuća godina prije Krista.
Bilo je nalaza koštanih udica i na mnogim drugim lokalitetima: u Palestini, Egiptu, Norveškoj pa i u Hrvatskoj. Tako su udice pronađene u Palestini stare oko 9, a u Norveškoj 7 do 8 tisuća godina. Međutim, prema tome koliko su te udice bile savršeno oblikovane može se zaključiti da je u njihovu izradu ‘ugrađeno’ veoma bogato ranije iskustvo.
Posebno su bile zanimljive udice pronađene na Uskršnjim otocima jer su bile izrađene od ljudskih kostiju. Naime, na tim malim otocima daleko na jugu Pacifika, nije ni bilo kostiju većih životinja.
Nekako otprilike u isto vrijeme kad i koštane, pojavile su se i udice izrađene od ljuštura puževa i školjki.
Najstarija udica, Sakitari, Nanjo, Okinawa
Godine 2012. u špilji Sakitari kod grada Nanjo na otoku Okinawa, u jugozapadnom japanskom arhipelagu pronađena je udica stara 23 tisuće godina, izrađena od ljušture školjke. Dugačka je 14 milimetara i oblikovana kao polumjesec. Osim udice pronađene su i krhotine ljuštura za koje se pretpostavlja da su služile za oštrenje takvih udica.
Do tog otkrića smatralo se da je najstarije nalazište udica ono na Istočnom Timoru, otoku u blizini sjeverozapadne obale Australije. Fragmenti udica pronađeni u pećini Jerimalai stari su između 16 i 23 tisuće godina. Na istoj lokaciji pronađena je i gotovo cijela udica stara 11 tisuća godina. Ta je pak duga 25 milimetara i napravljena od školjke, a najvjerojatnije je korištena za ribolov u plitkim vodama.
U pećini su pronađene i brojne riblje kosti iz raznih razdoblja. Kosti riba iz dubljih i otvorenih voda, poput tuna, čine skoro pedeset posto arheoloških nalaza i potječu iz perioda od 7 tisuća godina prije nove ere. Raznolikost ribljih kostiju ukazuje da su ljudi u tom periodu bili iskusni ribari koji su vladali, kako plitkim, tako i dubokim vodama.
Udice su katkad izrađivane kombiniranjem dva materijala, drveta i kosti ili drveta i školjke, koji su se povezivali u jednu cjelinu. Takve su hibridne udice bile učinkovitije, jače i trajnije od onih izrađenih od samo jednog materijala. I danas se takve udice izrađuju na Havajima, ali ih više ne koriste za ribolov nego ih turistima prodaju kao suvenire.
Kao i ostalo oruđe i oružje, prve metalne udice su pravljene od bakra. Prvi nalazi datiraju iz vremena od prije 6 tisuća godina. Izrađivali su ih i koristili Egipćani, kao i stanovnici oblasti između Eufrata i Tigrisa. Te udice nisu imale kontrakuku i premda su neke imale alkicu za vezivanje strune, bile su najčešće vrlo jednostavnog oblika. Bile su duge od 20 do 60 milimetara.
Nedugo poslije, udice su se počele izrađivati od nešto jače slitine – bronce. Budući otpornije na zub vremena, a i bliže nama, očuvane brončane su udice otkrivene na mnogim lokacijama, oko rijeke Ganges u Indiji i Pakistanu, a u većem broju i na Kreti. Zanimljivo je da brončane udice pronađene u Pompejima i Herkulanumu imaju kontra vrh, a neke i po dva!
U doba Rimskog carstva pojavili su se prvi ‘sportski ribolovci’, oni koji su ribe lovili iz zabave, i to u pravilu udicom. Naravno da su to biti samo vrlo moćni i bogati ljudi. Među prvima poznatim sportskim ribolovcima bili su rimski imperatori August i Trajan.
Premda je počelo bakrom i broncom, cijelo tehnološko i kulturno razdoblje obilježeno je željezom. Što više, ono je od davnina, danas u obliku čelika, najvažniji materijal, bez kojeg je suvremena civilizacija, pa tako i izrada udica, nezamisliva.
U Egiptu i na Bliskom istoku tragovi uporabe željeza datiraju iz četvrtog tisućljeća prije Krista. Ipak, valja naglasiti da je tu bila riječ o vrlo rijetkom, meteoritskom željezu koje nije zahtijevalo taljenje na visokim temperaturama pa do je opća upotreba željeza i izrada udica nastupila tek otkrićem peći za taljenje, negdje oko 1300 godine prije Krista, a u Europi, tek dva stoljeća kasnije, i to najprije u Egejskom području.
Reljef, Egipat, 24 stoljeće prije Krista
Iako je čelik kao još jači materijal bio poznat gotovo od početka željeznog doba, bilo ga je vrlo malo pa se nije koristio za izradu udica. Tek u srednjem vijeku, kad su izumljene posebne peći za njegovu masovnu i ciljanu, a ne slučajnu proizvodnju, postao je dostupan i za izradu ostalog, a ne samo skupog oružja.
Prve željezne udice su proizvodili specijalizirati proizvođači udica, u pravilu kovači. No izrada udica se još dugo odvijala i u ‘domaćoj radinosti’. U nekim krajevima sve donedavno su ribolovci sami pravili udice od igala, čavla ili žice. Tako su kod nas najčešće izrađivane velike ‘kovanice’ za lov soma, a ranije i morune na Dunavu.
Prvi profesionalni i specijalizirani proizvođači čeličnih udica pojavili su se u 16. i 17. stoljeću. Posebno su se isticali oni u Engleskoj, Irskoj i Norveškoj, tako da nije čudo što su ove zemlje, a posebno Norveški Mustad kao najveći svjetski proizvođač, sve donedavno dominirale proizvodnjom udica.
No, s vremenom su primat preuzeli dalekoistočni proizvođači i to ponajprije iz Japana, gdje je tradicija proizvodnje kvalitetnog čelika vrlo, vrlo duga.
Danas su udice kvalitetnije, jeftinije i dostupnije, a proizvodnja veća nego ikada. Većina ih specijalizirana namjenski za lov pojedinih vrsta, pri čemu ih prema nekim podacima ima čak oko 90 tisuća različitih oblika, veličina, debljina i dužina tijela, oblika krivine, vezišta, tipa vrha…
Ipak, ma koliko bile različite, sve su one u osnovi tek varijacija stare ideje, koja je nastala toliko davno da se točno i ne zna kada je to bilo. I materijali izrade su varijacije čelika, zapravo njegovih slitina, pri čemu su posebno atraktivne one od nehrđajućeg čelika, – inoxa. Ipak, najnoviji trendovi su na strani onih hrđajućih čelika upotrebom kojih se omogućuje ribama koje su spasile glavu pucanjem strune da se oslobode neugodnog pearcinga u što je moguće kraćem roku.
Posebno je revolucionaran iskorak bio način oštrenja koji se obavlja kemijski, a kontrolira laserom o čemu će svakako biti riječi u jednom od idućih priloga.
