Piše: Tomislav IVANKOVIĆ
Odrastao sam na rijeci Dobri i Kupi, ali prvi zabac mamca u more za mene je bio totalni prebačaj i tako je jednostavno riječni ribolov za mene postao prošlost.
Posto u ovim zimskim mjesecima radimo po otoku Krku, nemoguće je otići doma u Gorski Kotar, a da se ne zastane zabacit za lignje, barem sat vremena.
A tako je bilo i toga dana.
Dolazimo na poštu oko 16 sati ja i imenjak mi Tomislav.
Nismo baš bili prikladno obučeni i nakon pola sata ribolova na posti za koju smo sigurni bili da će dat pokoju lignju, počinjemo se tresti od hladnoće pa na kraju odlučujemo otići u auto i doma.
Šetnjom do auta po stijenama ja kažem:
– Ma idemo na mol, još desetak minuta zabacit. Vidiš da nema nikoga…
Iako smo se tresli od hladnoće on se složio ali pod uvjetom:
– Idemo baciti pet puta i doma!
A tu inače nikada nismo lovili pošto ne volimo molove jer je na njima uvijek neka gužva no danas očito nismo bili jedini kojima je bilo hladno, ali smo zato bili najuporniji.
Prvi moj zabac i nakon dva skosa osjetim lijepo povlačenje i zujanje.
Kreće i izlazi prva lignja između 40 i 50 deka.
Odjednom nam više nije hladno.
Čudimo se i gledamo.
Lijepa je, velika, ali govorim mu da nije sama sigurno i da mora biti barem još jedna s njom. sigurno.
Bacam sljedeći zabac na isto mjesto i opet udarac i izvlačenje, ali sam odmah osjetio da imam nešto puno veće na štapu.
Ninjica počinje zujati i nakon nekog vremena na površinu izlazi prava ljepotica od 95 deka.
I tu na staju problemi.
Ne možemo je dignut na mol jer će se otkačiti.
Ipak, nakon nekog vremena uspijevamo podignut lignju na mol i više nikome nije hladno.
A podmetač ne koristimo iako svaki put govorimo kako ćemo ga sljedeći put uzeti, ali mislim da je sada došao period u kojem ga obavezno moramo nositi.
Rogi svima dobri ljudi i istražite pozicije.
Nekad ćete doći praznih ruku doma, ali nekad će vam se posrećiti da otkrijete novu poziciju za koju baš nitko ne zna, bar ne do sada.
