Jedan od prvih detalja koji upadne u oči svakome tko prvi put ugleda sipu u njenom prirodnom ambijentu je ponajprije njezin krajnje neobičan, gotovo vanzemaljski izgled koji je unatoč svoj neobičnosti ipak u savršenom skladu s okolinom. Taj jedinstveni aerodinamični oblik, izuzetna sposobnost mimikrije uz čudnovato isprugane uzorke na površini kože, način kretanja, karakteristično izdužene valovite zjenice čijem pogledu baš ništa ne promiče tek su neki od nama vidljivih detalja koji ukazuju na prilagođenost životu u agresivnoj morskoj sredini gdje se u vječnoj borbi i nadmetanju predatori i žrtve neprestano izmjenjuju.
Sipa može narasti do 60 centimetara duljine i pritom težiti i do tri kilograma težine. Dekapod je, što znači da ukupno ima deset krakova. Osam krakova su kratke lovke, a preostala dva dugi lovni kraci koje vrlo uspješno koristi za iznenadne i strelovite napade.
Cijelo joj je tijelo jedan jedinstven mišić ojačan sipovinom ili tzv. sipinom kosti.
Sipovina prekriva cijelu leđnu stranu, a prekrivena je samo kožom. To je ovalna, hrapava, odeblja vapnenasta ploča sastavljena od mnogobrojnih tankih ploča, tzv. septa, koso posloženih u debelim svežnjevima. Septe su pak međusobno povezane brojnim potpornjima u obliku tankih pruga i valovitih linija koje su jasno vidljive s donje, trbušne strane.
Zahvaljujući tom svom ojačanju, sipa uspijeva zadržati svoj aerodinamični oblik tijela i prilikom najstrelovitijih bjegova. No, koliko joj god sipovina pomagala, toliko joj i odmaže jer već i pri slabijem udarcu lako puca, što neki predatori vrlo znalački koriste.
Budući da je često u dodiru s dnom, tijelo je sipe relativno otporno na grublje dodire. Sluzava ovojnica uspješno štiti sipu od površinskih povreda omogućujući joj lakše ukopavanje i kretanje kroz šumu algi i brojnih ljuštura na morskom dnu.
Sipa se polako pokreće valovitim pokretima tanke peraje koja se proteže po rubu tijela, no u slučaju potrebe može biti i vrlo brza. Snažnim izbacivanjem mora kroz lijevak, po sistemu akcije i reakcije, može ostvariti uistinu velika ubrzanja.
A kada se nađe u opasnosti, kroz isti lijevak prazni i vrećicu s crnilom ostavljajući za sobom crni oblak kojim najčešće uspješno zbuni neprijatelja.
Sipa se poput većine ostalih jadranskih glavonožaca bojom tijela u trenutku može prilagoditi svojoj okolini. Zahvaljujući posebnim stanicama u epitelu tzv. kromatoforima, može mijenjati boju od izrazito svijetle, gotovo potpuno bijele, do tamne, gotovo potpuno crne. U trenucima velikog uzbuđenja, primjerice prilikom lova ili parenja, ta sposobnost dolazi posebno do izražaja, kada se boje i zatamnjenja impulsno prelijevaju duž tijela ostavljajući izuzetan dojam.
Osim sposobnosti mijenjanja boje, sipa ima i sposobnost nabiranja kože, što je na morskom dnu često čini doslovno nevidljivom.
Uz to je većini stanovnika dna, pogotovo potencijalnom plijenu uglavnom potpuno nevidljiva, njoj samoj baš ništa ne promiče. Naime, od svih jadranskih glavonožaca, sipa ima najsloženije oko.
Osim vidom, opipom i njuhom, sipa ima i kemoreceptore koji se nalaze u mirisnom organu. To je mala papila smještena na strani glave između očiju i otvora plašta.
Zanimljivo je i da ima tri srca koji pumpaju, naravno, plavu krv.
Za razliku od većine ostalih jadranskih glavonožaca, kod sipe je spolni dimorfizam jasno izražen. Kod mužjaka je peraja bijelo obrubljena, dok se pažljivijim pregledom lako može otkriti izmijenjena, s lijeve strane četvrta lovka, takozvani hektokotilus. Tom lovkom, u zanosnoj ljubavnoj igri, uz temperamentni ples i valovito prstenastu izmjenu boja, mužjak prenosi spermatofore u plašt ženke. Mužjaci u prosjeku mogu proizvesti oko 1400 spermatofora, dok ženke mogu imati između 150 i 4000 jaja promjera 8 do 10 milimetara, što ovisi o njihovoj veličini tijela.
Unatoč globalnom zatopljenju i nepredvidivim klimatskim promjenama, neke izreke koje su vrijedile i u vrijeme naših djedova još su uvijek aktualne. Tako je ona stara izreka ‘U po marča – sipa i komarča’ još uvijek, barem svojom prvom polovicom točna i primjenjiva. U to doba godine sipa uistinu prilazi kraju i počinje se intenzivnije hraniti, što ljubiteljima crnog rižota itekako ide na ruku.
Spolnu zrelost sipa dosegne s 14 do 18 mjeseci starosti.
Nekoliko tjedana prije samog mrijesta sipe prestaju uzimati hranu ili
u najboljem slučaju drastično smanjuju unos, što ubrzava zrenje jajašaca i sperme.
Mrijest se odvija u proljeće i ljeto, u plitkim vodama, kada ženke polažu jaja u grozdovima na čvrste predmete na dnu, poput kamenja, algi i školjaka, nakon čega ih potamne crnilom.
Trajanje embrionalnog razvoja ovisi o temperaturi i kreće se 30 do 90 dana. Nakon izvaljivanja mlade su sipe duge oko 50 milimetara, potpuno su razvijene i mogu se gotovo odmah početi hraniti loveći plijen.
U tom prvom periodu svog života, mlade sipe vrlo brzo rastu, čemu pomažu visoke ljetne temperature. Taj ubrzani razvoj je neophodan za zimsko preživljavanje u dubini, što, naravno, traje do proljeća kada se aktiviraju novi nagoni.
Iako fizički i fizikalni uvjeti staništa imaju vrlo velik utjecaj na sazrijevanje i vrijeme mrijesta, glavni faktori i ‘okidači’ su ipak endokrini.
Premda su zabilježeni i rijetki slučajevi jedinki koje su doživjele i tri godine, životni ciklus zapravo traje samo oko godinu dana, s tim da sipe nakon parenja ugibaju.
Sipa veći dio svog života provodi na dnu, ili barem u njegovoj neposrednoj blizini, koristeći svaki mogući zaklon za zasjedu odakle napada sve što joj se učini jestivim, pri čemu su na prvom mjestu neoprezne ribe i rakovi.
Preko dana leži ukopana u pijesku, dok u sumrak kreće u lov.
A dok lovi, najčešće koristi tek dvije taktike. U prvoj, osim što se uspješno skriva u raslinju i uz kamenje, u redovnom se postupku i ukopava u muljevito ili pjeskovito dno, odakle se iz nepomične neravnine u tren oka pretvara u smrtonosnog lovca bez milosti.
Kada se tako iz zasjede baca na plijen, najčešće ga poklapa lovkama i cijelim tijelom.
U drugoj je taktici znatno aktivnija. Plijenu se prikrada glavom prema naprijed s karakteristično podignute dvije gornje lovke. Kada se plijenu dovoljno približi, strelovito izbacuje duge lovke s prijanjaljkama. Slijedi privlačenje i prihvaćanje ostalim lovkama, te fatalni ugriz karakterističnim papagajskim kljunom koji je osim što je vrlo snažan usto i otrovan.
Naravno da je taj otrov poguban samo za manje organizme, dok kod čovjeka može uzrokovati tek malo jači osjećaj pečenja u ugriznoj rani. Ukoliko se doživi više ugriza, može doći do vrtoglavice i poremećaja u govoru, što je u pravilu samo kratkotrajna prolazna tegoba.
Veličina plijena sipi ne predstavlja problem, tako da se većinom hrani relativno velikim plijenom i jede ga brzo odgrizajući relativno velike komade.
No budući da je i sama sladak zalogaj mnogim predatorima, sipa se nikada ne upušta u riskantne ‘izlete’, tako da njeni lovački pohodi zapravo nikada nisu daleki. Plijen, ma koliko ukusan, ako prolazi na udaljenosti daljoj od tridesetak centimetara, najčešće neće biti napadnut. Iznimka je jedino situacija kada se sipa aktivno kreće u potrazi za hranom, no dok je u zasjedi, plijen joj mora doći u neposrednu blizinu da bi ga napala.
Sipa je izrazito osjetljiva na niske temperature, pa u zatvorenijim i plićim morima zna masovno stradavati. Tako primjerice, u Karinu, u blizini Zadra, mještani nakon bure zimi znaju grabljama sakupljati sipe niti ne ulazeći u plitko more.
Mnogi autori koji su se bavili tehnikama lova na sipe navode da se sipe najuspješnije lovi noću, što je zapravo tek djelomično istina jer se to prvenstveno odnosi na ribolov privrednim ribolovnim alatima. U sportskom je ribolovu pak stvar malo drukčija. Noću je najučinkovitije svićanje, dok je u sumrak ili po danu najubojitije oružje ipak skosavica.
A s obzirom na godišnja doba, sipe se u principu mogu loviti tijekom cijele godine. I premda se proljeće smatra udarnim godišnjim dobom za lov sipa, kasna jesen i sam početak zime su jednako dobro, a na nekim terenima čak i bolje doba za sipolov.
