Piše: Ivo Kovačević
Nema mi ništa lipše nego sa ocem otić na ribolov.
Dva dana ribolova i spavanje na gumenjaku od 5 metara…
Nakon dugo vremena i još više pokušaja, otac i ja konačno uspijevamo dogovoriti zajednički ribolov – ekspedicija na daleke poste, više od 60 nautičkih milja južno od Splita.
Plan je jednostavan: dva dana na moru, uz noćenje na našem malom gumenjaku od 5 metara.
Krećemo u pet ujutro, a već oko devet stižemo na poziciju.
More je mirno, sve izgleda obećavajuće – no prvi dan nas brzo spušta na zemlju.
Riba uopće ne radi.
Sve što smo ulovili bilo je premalo i naravno – pušteno nazad.
Za dodatno zapaprit stvar, zbog jakog kurenta nekoliko puta se međusobno zapetljamo. Gubimo dragocjeno vrijeme i nekoliko jiggova na dnu.
Isprobali smo sve, i inchiku, i kančenicu, i sabiki, i jig…
Ama baš ništa nije davalo rezultate.
U popodnevnim satima zaključujemo da je dosta i da nam se više isplati tražiti nove pozicije nego ovako gubiti vrijeme.
Palimo motor i krećemo u sondiranje, s nadom da ćemo naletjeti na nešto.
I dogodilo se upravo to!
Usred ničega, na 125 metara dubine, sonar pokazuje metar visok kamen prepun sitne ribe. Pronaći dobru poziciju mi je draže nego uloviti ribu.
Raspoloženje se momentalno popravi i osmijeh dolazi na lice.
Iako nas vuče da odmah bacimo, odlučujemo otići u uvalu i pripremiti se za noćenje. Uz zvuk mora, tonemo u san.
U pet ujutro ponovno smo na nogama.
Još prije nego smo oči otvorili, motor je već radio.
Prva spuštanja već daju naslutiti da bi dan mogao biti odličan.
Uzimamo par lijepih riba na poznatim pozicijama, a onda krećemo prema onom novootkrivenom kamenu.
Ješkam inchiku i spuštam ga na dno.
Pet sekundi kasnije – udarac.
Kontra, pa poznati osjećaj kad napokon imaš kvalitetnu ribu na štapu.
Vadim van predivnu škarpinu, najveću koju sam ikad ulovio – 2,5 kilograma pokazuje vaga. Bacam ponovno i odmah ide drugi udarac.
Deremo se od sreće.
Osjećam da nije opet škarpina, jer se riba otima.
Nakon nekoliko minuta na površini se ukazuje tabinja, također moja najveća do sada, dva kilograma.
Govorim ocu da je dosta ribe s ove pozicije, neka nešto ostane i za drugi put.
Mijenjamo poziciju i uspijevamo uloviti još nekoliko lijepih kantara i kojeg pagra pa odlazimo kući sretni i ispunjeni.
I kao šećer na kraju na povratku ugledamo prelijepog igluna koji je par sekundi plivao paralelno s brodom.
Što reći nego hvala ti, more!
