Nedavno je društvene mreže preplavila vijest kako je u Crnoj Gori ulovljen modrulj od tri metra težak 200 kilograma.
I kako je to kod nas red i običaj odmah su se probudila dva tabora. Jedan je ribolovcima čestitao bez zadrške dok se u drugom taboru podigla mala seljačka buna.
E sad, da je pitati te koji su tu bunu digli da argumentiraju svoje negativne postove, teško da bi se mogla sastaviti koja suvisla rečenica jer većina tih komentara potječe od ljudi koji nikada nisu vidjeli nijednog morskog psa u živo.
Dobar dio tih komentatora ne znaju ni kako parangal izgleda, dok većina revno prati sve eko-dokumentarce i usput se jako brine oko toga jesu li čepovi na plastičnim bocama potpuno odvojivi ili povezani onim plastičnim nitima.
No to što ne znaju skoro ništa o morskim psima i ribolovu, nipošto ih ne sprječava da o tome pričaju i govore kao apsolutni poznavaoci odgovorno prozivajući sve koji ne dijele njihovo mišljenje.
Njihovo je mišljenje da je modrulj ugrožena i strogo zaštićena vrsta koju zakon štiti na cijelom svijetu s tim da je ovaj konkretan ulov u skladu s tim okarakteriziran gotovo kao ubojstvo, dok su ribari koji su modrulja ulovili zločinački nastrojeni barbari.
Pritom su ti prozivatelji zaboravili, premda je vjerojatnije da su zbog svoje površnosti previdjeli, činjenicu da Bojanovići love u Crnoj Gori, u vodama u kojima ne vrijede zakoni Europske unije.
– Modrulj se u Crnoj Gori trenutno ne nalazi na listi vrsta zabranjenih za izlov, a one vrste morskih pasa i raža za koje je to propisano, nabrojane su u ‘Naredbi o lovostaju uzrasnih klasa riba i drugih morskih organizama iz 2015. godine.
Slučajne ulove zaštićenih vrsta ribar treba upisati u dnevnik ulova, a ukoliko je jedinka živa, mora se vratiti nazad u more – navodi stručnjak sa crnogorskog Instituta za biologiju mora, dr. Ilija Ćetković kojem je briga o životu ugroženih vrsta, posebno morskih pasa i raža, uža specijalnost.
A Bojanovići se strogo drže svih pisanih, ali i onih nepisanih etičkih ribarskih zakona pa tako u more uvijek vraćaju slučajno ulovljene nedorasle primjerke pri čemu surađuju sa svim stručnim institucijama na zaštiti mora.
Jedina njihova ‘greška’ je što znaju loviti i što svoje ulove objavljuju na društvenim mrežama pa tako uz brojne čestitke dobijaju skoro jednako brojne spomenute kritike.
A u obitelji Bojanović svi love, i glava obitelji Dejan i supruga mu Milica, i oba sina, Vuk i Rajko, i svoje ulove redovito i bez zadrške objavljuju na društvenim mrežama, a na upit o detaljima vezanima za tehniku, pribor ili ješku odgovaraju bez oklijevanja.
A bogatih ulova ne nedostaje jer su Bojanovići profesionalni ribari koji su na moru gotovo svakodnevno pri čemu naravno, imaju ishodovane sve dozvole za sve oblike ribolova kojima se bave.
– Nas Grašo 23 trpi sva mora pa i kad se more pojača, a manje se barke moraju vratiti u marinu, mi ostanemo. Kako more bude jače tako i riba bolje radi.
A lovimo već nekih 30 godina zajedno. Od kad smo u braku, supruga mi Milica i ja, od tada smo i na moru.
A onda smo i djecu uveli u sve to tako da su i oni vrsni ribolovci. Vuk je stariji i nešto uspješniji u podvodnom ribolovu, a Rajko kao takmičar Širuna često prvak i naravno, učesnik raznih takmičenja u big-game-fishingu.
Inače nam je Rajko postao glavni za ribolov, on se sve pita – priča nam Dejan.
A priča o ulovljenom modrulju koja je digla toliko prašine je zapravo samo kap u moru sličnih ulova koji se nikada ni ne probiju do javnosti.
Naime, brojni profesionalni ribari kada u svojim ribolovnim alatima, bile to mreže ili parangali nađu vrste koje nemaju značajnu komercijalnu vrijednost ili pak zahtijevaju veću količinu ispisane ‘papirologije’, tada te ulove naprosto bace u more, rijetko kada žive jer u manipulaciji izvlačenja na palubu jako malo toga preživi.
Tu i tamo se na Internet probije kakav snimak psa lisice ili bucnja, pa i mante koji se preko palube vraćaju u more napola krepani ili izubijani i uginuli, pri čemu se pažljivo skrivaju detalji koji bi mogli otkriti o kom se brodu zapravo radi.
A Bojanovići u ovoj priči o modrulju ništa nisu skrivali jer ništa nisu ni zgriješili.
Evo što se zapravo zbilo:
– Mi smo taj parangal bacili dan ranije, predvečer. To je plutajući parangal, free liner od 30 udica kod kojega je osnova 2 milimetra dok su prame krimpane, od 1,6 milimetara. Parangal smo naješkali skušom širunima i srdelom.
Ciljana lovina su nam bile tune i sabljarke koje su na tim terenima brojne i koje redovno lovimo tako da smo se iduće jutro, kad smo ga krenuli dizati, baš iznenadili.
Modrulj je bio ogroman i našu veliku žalost već uginuo zapetljan u parangale tako da mu nije bilo spasa – kaže Dejan.
– Ove ozljede na njemu po leđima su od mužjaka modrulja koji se pario s ovom ženkom. A oko glave ima tragove od kanapa jer ga zbog težine nismo mogli unijet u barku pa smo ga zato tako vezanoga vukli do ostrva.
Ulov je naravno prijavljen kao što redovno prijavljujemo i sve ostale ulove.
Imamo dozvole za baš sve što radimo.
Jedino što nam je ostalo da ga damo u znanstvene svrhe, da se preparira u Prirodnjački muzej Crne Gore čija će postavka biti u septembru.
Inače je ovo najveći modrulj do sada ulovljen kod nas. Tako su nam rekli na Institutu biologije mora. Oni su ga mjerili i kažu da ima preko 3 metra – nastavlja Dejan.
– Naravno da nam je žao što je ovako velika riba stradala, posebno kao slučajni i zapravo neželjeni ulov, no to ne mijenja činjenicu da je to ipak trofejni ulov.
Inače sve modrulje vraćamo u more ako imaju kakve-takve šanse za preživljavanje što imamo i snimljeno i objavljeno i što se može vidjeti ovdje, a na što se, eto, nitko nije referirao u svojim osudama ovog zadnjeg ulova – istakao je Dejan Bojanović.
– A ulovi i viđenja modrulja iz proteklih godina nam pokazuju da se s ovom vrstom morskog psa u našem moru najčešće srećemo tijekom proljeća.
Iako se kao najzastupljenija pelagička vrsta morskih pasa Jadrana viđa tokom cijele godine, gotovo se polovina jedinki zabilježi samo u svibnju – ističe u svojim radovima dr. Ilija Ćetković.
Dakle, kad se sve zbroji i oduzme, ostaje činjenica da je modrulj stradao kao kolateralna žrtva u parangalskom lovu tuna i igluna koji je bio zakonski ‘pokriven’ adekvatnim dozvolama, te da ulov nije zataškan već prijavljen, sačuvan i poklonjen Institutu biologije mora Crne gore radi prepariranja.
Sve izvan toga je samo nepotrebno naklapanje napumpano zlobom, neznanjem i ljubomorom, a što nažalost nije ni prvi, a ni zadnji takav primjer na našim prostorima.