Piše: Toni KARABAIĆ
To popodne je bilo još nešto vjetra, a kako je padala noć bilo je sve mirnije pa smo Antonijo Škarpa i ja odlučili otić kratko na sviću jer nam je trebalo ribe za 1. maj.
Polako smo krenuli i uhvatili sipu, a nakon dvadesetak metara smo na dubini od nekih 5 metara vidili nekoliko ogromnih orada i pošto su moje osti bile prekratke, Antonijo je gađao. Pogodio je jednu i krenuo dizat, ali sak nije bio spreman i bila je slabo zakačena pa je ispala. Bili smo razočarani jer smo mislili da nam se takva prilika nikad više neće ponovit.
Međutim desetak metara dalje u plićaku je ležalo jato od petnaestak orada od kojih vjerojatno nijedna nije bila manja od tri kile, a bilo je komada i preko 5 kila.
Antonijo je odmah pogodio prvu koju je vidio da se jato nije ni pomaklo pa sam i ja pogodio jednu od najvećih koju sam vidio nakon čega su se ostale orade razbježale i poslije ih nismo našli.
Ovaj put su obje bile dobro zakačene i izvukli smo ih.
Znali smo da su velike, ali bile su još veće nego šta smo mislili.
Prva je bila teška 3,55, a druga 5,21 kilogram.
Poslije smo uhvatili dvije lice, trlju, lignju i dvije manje orade.
Došli smo doma jako zadovoljni i sljedeća dva dana guštali u roštilju.
A sljedeći dan pred večer sam išao baciti parangal naješkan srdelom pa sam iduće jutro doživio još jedan šok.
Na parangalu je bila predivna žaba težine 4,20 kilograma, riba koju sam prvi put uhvatio čime je ovaj ribolovni tjedan postavio granice koje će biti teško nadmašiti.
