Piše: Valentin ŠTANTE
More se ujutro čini najtiše.
Ne zato što nema života u sebi,
nego zato što još ništa nije uznemirilo površinu.
Ravna je, gotovo neprirodno mirna.
Kao da nešto skriva ispod sebe,
ali još ne želi pokazati što.
U takvim jutrima nema potrebe za žurbom.
Oprema stoji pored tebe, složena bez reda koji bi netko drugi razumio.
Sve ima svoje mjesto.
I to mjesto postoji samo za tebe.
Prvi dodir s morem uvijek je isti.
Hladnoća ulazi polako — kroz stopala, kroz noge, kroz tijelo.
Plutaš nekoliko trenutaka bez pokreta.
Gledaš dolje, ali ništa ne tražiš.
Samo gledaš.
More ispod tebe nije plavo.
Nije ni zeleno.
To je nešto između — boje koje ne postoje iznad površine.
Svjetlo se lomi drugačije.
Vrijeme prolazi sporije.
I sve što si bio gore – ostaje gore
Nisam je tražio.
Bio je to jedan od onih zarona u kojima se spuštaš više iz navike nego iz stvarne potrebe, bez jasne namjere da će se išta dogoditi — samo da budeš dolje, u tišini i plavetnilu, među obraslim kamenjem koje s vremenom počneš čitati kao otvorenu knjigu.
Šuljao sam se uz rub plićaka, tamo gdje se dno lomi u pukotine i tamne procijepe koji na prvi pogled ne obećavaju ništa posebno, a ponekad u sebi ipak skrivaju živo tijelo. Već sam bio spreman okrenuti se prema površini i završiti taj zaron kad me nešto zadržalo.
Ne pokret, ne sjena, nego više kao osjećaj koji me tjera da pogledam još jednom.
Zastao sam i spustio pogled u jedan od onih uskih procijepa, taman dovoljno otvoren da kroz njega prodre svjetlo, ali ne i da odmah razotkrije što se unutra skriva.
U početku nisam vidio ništa, samo tamu koja je gutala oblike, i već sam gotovo odustao, kad se iz te tame polako izdvojila linija koja nije pripadala kamenu.
Nije se pomicala.
I upravo zato je odjednom postalo jasno.
Kirnja.
Veća nego što bih očekivao na toj dubini i na takvom mjestu. Bila je vrlo blizu, a dovoljno mirna da shvatim kako još nisam otkriven ili barem ne u potpunosti.
Pomaknuo sam se tek toliko da dobijem malo bolji kut, pazeći pritom da nijedan pokret ne bude nagao.
Procijep je skrivao veći dio njezina tijela, ali glava i velika usta bili su vani, lagano okrenuti prema meni, dovoljno da vidim oči bez panike, ali s tihim oprezom koji znači da imam još samo trenutak.
Poravnao sam se s otvorom, osjećajući kako se sve sužava na jednu liniju, na jednu odluku bez drugog pokušaja.
Puška je kliznula naprijed kao nastavak pokreta koji je već bio započeo davno prije nego što sam ga postao svjestan.
Povukao sam okidač.
Udarac je bio tup, prigušen kamenom, i u istom trenutku kirnja je nestala dublje u procijepu, u oblaku mulja.
Izronio sam bez žurbe, uzeo udah i pričekao.
Drugi zaron bio je kratak.
Procijep više nije bio samo još jedna pukotina u kamenu, nego mjesto koje ima težinu.
Kad sam ponovno zavirio unutra, vidio sam strijelu, a iza nje i nju, još uvijek uvučenu, ali lagano okrenutu na bok.
Nije bilo više neizvjesnosti, samo posao koji treba dovršiti.
Približio sam se dovoljno da mogu posegnuti rukom, osjećajući pod prstima hrapav kamen i težinu na strijeli.
Uhvatio sam je čvrsto, bez naglog pokreta, i polako je izvukao van.
Tek tada, kad je bila izvan procijepa, kad je težina postala stvarna u ruci, shvatio sam koliko je sve to bilo tanko.
Koliko je malo trebalo da se ništa od toga ne dogodi.
Nije bilo plana.
Ni posebne strategije.
Samo jedan pogled više nego što bih inače dao.
I to je bilo dovoljno.
