Piše: Luka PENEZIĆ
Neka jutra jednostavno počnu drugačije.
A tako je bilo i toga jutra kada smo moj šogor Antonio Stanišak i ja, naizgled kao i mnogo puta prije, izašli na more bez velikih očekivanja, ali ipak s puno nade.
Ono što se dogodilo malo kasnije, pretvorilo je to jutro u priču koju ćemo prepričavati još godinama.
Buđenje je bilo zakazano u 05:00 sati.
Puni volje i uzbuđenja što ćemo napokon isploviti na neka nama omiljena mjesta. u 5:30 stižemo na poziciju gdje smo lovili.
Nakon 6 – 7 strijelki puštamo se niz kurenat i dalje u potrazi za ribom.
A onda smo iza sebe čuli neke neobične raubove po sitnoj ribi.
Po vrtlogu nakon što pokupi malu ribu odmah smo shvatili da nije riječ o strijelkama ni o bilo čemu sličnom.
Brzo smo promijenili varalice i stavili jiggove.
Zabacili smo prema njima u nadi da će se dogoditi bilo što.
Antonio zabacuje i prolazi bez griza, a ja, par sekundi kasnije, bacam na isto mjesto, povlačim jig i tada je samo stao.
Udarac kao i svaki drugi.
Zatežem i kažem:
– Evo ribe!
Na prvi pogled ništa posebno dok se nije okrenula na 2 – 3 metra dubine i dok nismo vidjeli boju.
Tada je počela borba.
U startu gubim veliku količinu špage, nekih 80 metara. Brzom reakcijom Antonia koji pali motor, krećemo za njom.
Dva puta smo je morali pratiti čamcem i napokon smo je počeli kontrolirati.
Nakon nekih 15 minuta borbe riba se pojavila na površini.
U nevjerici i eksplozivnom naletu sreće što smo ugledali ribu života, bez dovoljno velikog podmetača i gafa iskočilo je veliko pitanje – što i kako sada?
Antonio se nije dvoumio ni sekunde.
Sjeo je na vanjski rub čamca i dočekao ribu rukama.
Kada je prišla dovoljno blizu uhvatio ju je ispod škrga te je nakon kratke proslave stavljamo u čamac.
Zatim je uslijedilo slikanje na obližnoj plaži, javljanje bližnjima i prijateljima da podijelimo taj trenutak i sa njima, te nakon toga odlazak kući i vaganje ribe.
A vaga je pokazala punih 18 kilograma.
Definitivno jutro za pamćenje.
