Piše: Žan Gavranović
Došlo je vrijeme da se opet nađem kući u Živogošću na dva tjedna.
Kao i svake godine, posla preko glave u i oko kuće, tako da na cjelodnevne ribolovne izlete ne mogu ni pomisliti. Sve se svodi na par ukradenih sati popodne.
Sin i kćer, oboje već odrasli, isto su pošli sa nama, tako da, naravno, pada zajednički podvodni ribolov sa sinom.
Uspjeli smo četiri puta otići, no iako je ribe bilo, sve je to bilo do pola kile, ništa veće za vidjeti.
Tako dolazi vrijeme za spremit sve za odlazak, jer za dva dana vozimo nazad u tuđinu. Prognoze zovu popodne zapadnjak i valove, što nam se čini idealno za zadnji pokušaj.
Tako sin i ja oko četiri popodne odlazimo na južnu strane Hvara nekih desetak milja udaljeno od Sućurja.
Čim smo zaobišli južni kraj Hvara, vidimo da ipak nije to nešto malo valova, nego da ima dosta mora.
Ali šta je tu je, lovit se mora.
Sin me ostavlja u jednoj uvali i dogovaramo još kratko gdje će ostaviti brod i kad ću ga najkasnije pokupiti.
U uvali je još bilo dobro, ali čim sam došao na puntu vidim da je šulja uz sami kraj skoro nemoguća.
Valovi me nose po metar tamo-vamo i valjaju.
Uvjeti jako loši za šulju uz sami kraj.
Ipak je važnije u tom trenutku bilo da riba radi i da ima nešto za vidjeti.
Bilo je tu velikih cipala do kile, komarči i većih salpi, samo što je sva ta riba bila jako nervozna i oprezna.
Na najmanju buku ili nesmotrenost kao luda bježi u dubinu.
Najveći problem su mi radili cipli koji bi redovito panično bježali i svaki puta u krugu od 20 metara isprepadali svu ribu tako da bi nekoliko pokušaja šuljanja na veće komarče svaki puta završilo bijegom ribe u dubinu i to par metara prije nego bih došao u domet.
Čak i tri susreta sa strijelkama me bacaju u depresiju jer su se držale na dovoljnoj udaljenost i apsolutno nezainteresirano prolazile ubrzano.
Gdje su stara vremena, kada bi strijelka još krenula ravno na lovca pogledati šta je to?
Naučile su i one da im nije baš pametno bez straha svuda prilaziti.
Na jednom mjestu mi iza stijene odjednom proviri glava i bez razmišljanja gađam na ražanj. Ubrzo je imam u ruci i vidim da je komarča od maksimalno 40 deka, činila se u onom trenutku po glavi sudit dosta veća.
Kako to uvijek biva, taman dok sam namatao krenu prije novog natezanja, izlazi na skoro istom mjestu komad od sigurno nekih 70 deka.
Djelić sekunde stane na metar i pol od mene i bris u dubinu.
Već pomalo razočaran, dolazim na potez, gdje na nekih 4 metra dubine u dužini od nekih 6 do 7 metara leže velike stijene i zaklanjaju veći dio pogleda iz kraja u dubinu.
Prolazim u samom kraju pored njih i odlučujem se polako došuljati da zavirim šta ima iza. Znam da je i ribi teško mene osjetiti iza tih stijena.
Polako se po dnu došuljavam i provirujem iza kamena.
Kad na samo dva metra od mene vidim repinu i djelić sekunde poslije lijepu komarču kako čupka po dnu.
Guram pušku pored lica, koju sam držao uz tijelo, i taman u trenutku kad me je osjetila ili vidjela i krenula u bijeg, pada kaubojski hitac.
Pogodak ili ne?
A onda vidim da je pogođena, koprca se na kreni.
Samo sam je pogodio dosta visoko.
Odmah za njom i nakon par bezuspješnih pokušaja hvatanja, par sekundi poslije je držim čvrsto u rukama.
Ide lagani osmjeh pri izranjanju jer vidim da je komad od kile naviše.
I tako nastavljam ribolov, uz taktiku šuljanja iz samog kraja u dublje.
Padaju još dvije od nešto preko pola kile, uz puno propuštenih prilika i dva neobjašnjiva promašaja.
Već sam kod broda, kupim sina koji je ulovio lijepog pica, salpe i par komarci, kratki fotosession i pravac kući.
Na kraju sam ipak uspio baterije barem malo napuniti do slijedećeg dolaska kući na more.
