Davno je to bilo.
Lovili smo iz ruke cijelo popodne.
Noge su nam se klatarile između Stare rive i bande privezane koče dok smo svako malo izvlačili ciple zlatace.
Nisu bili veliki, ali bilo ih je puno, a grizli su stalno.
Baš smo guštali.
– Malo mista… – začuli smo promukli glas iza leđa.
Gotovo nas gurnuvši, progurao se neobičan, pogrbljeni lik i, preskočivši ogradu broda, nestao na drugom kraju palube.
– Tko je ovaj? – poluglasno, da me došljak ne čuje, upitam Denisa?
– Ovčica. Tako ga zovu. Ne znam mu pravo ime. Mislim da nema stana jer spava ispod banka na pijaci.
Ovčica je nešto petljao oko ograde i tek sam tada primijetio da je tamo bila tunja, spuštena u more.
Vjerojatno ju je postavio još prije nego smo mi stigli.
– Zašto Ovčica? – ponovo se obratim Denisu.
I baš kad je Denis krenuo odgovoriti, s palube se začuo karakterističan zvuk lupetanja ribe koja se bacaka.
Bila je to ovčica od nekih 60 deka.
Prije nego što sam stigao bilo što reći, završila je u najlon vrećici.
Tunja je ponovo zabačena, a pored nas se opet proguravao taj čudni lik mrmljajući sebi u bradu:
– Malo mista…
– Eto zašto – odgovori Denis izvlačeći još jednog cipla.
– On uvijek ulovi ovčicu.Gledao sam za njim kako zakoračuje na drugu koču.
– Koliko još ima ovakvih nevidljivih tunja? I ulovi li ikad što drugo?
– Ne, samo ovčice. Koliko znam ništa drugo i ne pokušava.
Zamišljeno sam gledao za pogrbljenim likom što je sad nestajao pod voltom ispod Muraja.
Samo je došao i izvukao ribu.
Zakoračio sam na palubu i izvukao njegovu tunju. Ništa posebno. Na nemarno privezanoj udici komadić manule.
Čak ni olovo nije bilo klizno.
Nebrojeno sam puta od tog događaja loveći ciple redovito spuštao i jednu tunju za ovčice i nikada, ali baš nikada, na nju nisam ništa ulovio.
Sistem je bio dobar, ješka birana, sve složeno baš savršeno, ali me izgleda jednostavno nije htjelo.
Ni danas ne znam zašto je njemu išlo, a meni ne.
